Announcement

Collapse
No announcement yet.

Parma F.C.

Collapse
X
 
  • Filter
  • Time
  • Show
Clear All
new posts

  • #61
    MILAN - PARMA 4:1

    http://www.youtube.com/watch?v=EWC19tg2cfA

    Mislim da je na threadu posvećenom Milanu rečeno dovoljno! NOĆERINO?!?!?

    Comment


    • #62
      То су те млекаџије!

      Arise, Serbia!
      You fell asleep long ago,
      And have lain in the dark.
      Now wake up
      And rouse the Serbs!


      sigpic

      Comment


      • #63
        Амаури као из перода када је играо за Палермо !

        Comment


        • #64
          http://www.sportske.net/vest/vremens...ta-149546.html

          Comment


          • #65
            Nije sve u jakim, bogatim i moćnim klubovima! Najbolji dokaz za to je i sjajna priča navijača Parme, čovjeka koji živi za taj klub punih 17 godina.



            Marko Radović | La mia storia Imao sam skoro 10 godina. Bilo je leto 1996. Već sam uveliko, kao i sva deca, izabrao kojim ću sportom da se bavim u budućnosti. To je bila već 3. godina kako treniram fudbal. Svi drugari su imali svoj omiljeni klub iz inostranstva. Tada smo bili isuviše mali da bi znali šta se zapravo događa u domaćem mafijaškom fudbalu, pa je navijanje za jugoslovenske velikane bio deo svakodnevnice. To su bila vremena. Milina bila uključiti 3K, Pink, slušati Nenada Stefanovića, koji je, čini mi se, uvek gotivio Parmu. Pametan neki čovek, tako usplahireno najavi "Popularne mlekadžije", kao da ja pričam o njoj. Stalno ih je zvao tako. Retko kad Parma. Malo je on stariji od nas pa se vrlo dobro seća svih uspeha Parme o kojima su ispisane stranice i stranice tekstova. Eh, uvek mi se sloši kad pomislim na ta vremena. Obuzme me neka nostalgija, nervoza, tuga i bedak. Da l ću ikada vise docekati da moja ekipa tako igra, i da niže uspehe godinama? Da mi je samo da se vrate te 90-e zbog Parme. To je izgleda jedino i vredelo u njima... Tih godina smo imali prave i igrače i velike zvezde, te je većina dečaka navijala za timove iz Serije A zbog njih, ali i zbog toga što je Calcio bio ubedljivo najjača liga na svetu. Uz nju smo rasli. Neki su navijali za Juventus (Darko Kovačević, Igor, Tudor, Zoran Mirković, Vladimir Jugović), neki za Milan (Dejan Savićević, Zvonimir Boban). Neki su pak počeli da navijaju za Lazio čiji dres su sa velikim uspehom nosili Siniša Mihajlović, Dejan Stanković, Alen Bokšić. Inter je takođe bio jedan od omiljenih klubova deci sa ovih prostora. Baš zato što su imali puno para, a malo odličnih rezultata - stari, dobri, balkanski inat. Uz Romu, koja je nešto kasnije počela da deli lekcije u Seriji A, te Fiorentinu, to su bili skoro najjači timovi koje je Italija imala. Juventus, Milan i Inter su u startu otpali. Ni kao 9-godišnjem detetu mi nije bilo zanimljivo da navijam za najjače. Lacio jeste bio zanimljiva opcija, ali je nekako, kao i Roma, bio klub glavnog grada, Rima. Opet su to horde navijača i velike mašinerije. Ostale su dve ekipe u opticaju - Parma i Sampdorija. Boja dresa je presudila. Onaj plavo-žuti dres je možda bio i najlepši ikada. Kupio sam svoj prvi album Panini te 1996. Istog tog dana došao mi je stric i doneo dve kesice sličica, da bi vadeći jednu po jednu dogurao do cele kutije. Naravno, to mi posle nije bilo zanimljivo skuplati tako, ali šta zna dete... Sutradan sam, listajući skoro popunjen album, shvatio da ima dosta dobrih igrača u Parmi. I to ne samo u italijanskoj reprezentaciji nego i u ostalim timovima. Tu je bio i poznati Bugarin Hristo Stoichkov, koji je godinu dana ranije došao u Parmu kao Zlatna kopačka Evrope, Fernando Couto i mnogi drugi. Ok, rekoh. Svi u školskim dvorištima imaju svoje idole kojima se nazivaju kad daju gol. Imam ih i ja sada. Gianfranco Zola i Faustino Asprilla. Veliki prijatelji, ljudi, strašni igrači i legende. Tada je Parma igrala fudbal kao što to danas čini Borussia iz Dortmunda. Nizali su se trofeji. Ovaj klub i dan danas drži 4. mesto po broju osvojenih trofeja u evropskim takmičenjima, tik iza Juventusa, Milana i Intera, ali je falio Scudetto. Priznajem, bio sam jako frustriran. Nije mi ulazilo u glavu kako je moguće da jedan tim dobije Juve, Milan, Barcu, Atletico Madrid, Bordeaux sa po 6:0, 6:1, 1:4, 4:1, a uvek bude nekoliko bodova od Scudetta? Kada je izbio Calciopoli 2006, shvatio sam ono što je Hernan Crespo godinama pričao: "Parma nikada neće biti prvak Italije jer je to tim iz provincije." Bio sam malo ljut na njega jer se predavao bez borbe. Nije mučenik pre toga shvatao da iza svega stoji Luciano Moggi, mračna sila najlepše i najkvalitetnije lige na svetu. Polaskom u srednju školu 2001. godine neke stvari su se iskristalisale. Parma je bila broj 1, a Partizan tim za koji se samo deklarišem. Išao sam redovno na Partizanove utakmice, ali mi se čini da sam među prvima u svojoj generaciji shvatio šta je domaći fudbal - leglo zla, od koga sam definitivno digao ruke kada je ubijen Aca Radović signalnom raketom. Kaže mi tada dugododišnji prijatelj: Hej, pa on se zove kao ja, a preziva kao ti." To mi je bilo dovoljno, jer je takva sudbina mogla zadesiti bilo koga od nas koji smo bili na stadionu tog kobnog dana. Kraj. Nije mogao proći jedan dan, a da ne kupim tada dnevni list "Sport". Uvek je bilo vesti o Parmi, lepih slika. Sve to sam sekao i stavljao u kutiju za patike. Čak i kad sam bio van grada, pri povratku, čekala su me sva izdanja koja su izašla tokom mog odsustva. Tada nije bilo interneta i nisam smeo da dozvolim da mi neka informacija promakne. Danas, imam mali milion tih isečaka, kao na ovoj slici i jednog dana ću ih sve objaviti. To su unikati. Takođe, svašta nešto što nosi klupske boje posedujem. Najdraži mi je svakako dres Antonija Benarriva, koji je naš legendarni igrač poklonio Dejanu Deleviću, sudiji, čijeg sam sina slučajno snimio na ulici, te ga nagovorio da mi proda dres. On je sudio Wisla - Parma Uefa cup. Tada nije bilo srećnijeg čoveka od mene. Poslednji naš trofej, sada već davne 2002. godine. Revanš meč Kupa Italije. U prvoj utakmici bilo je 2:1 za Juventus. Čekam na kladionici keca na Parmu za sadašnjih 30 eura, a na drugom "X" za 130. Moj ljubimac Junior, večita zamena Robertu Carlosu u reprezentaciji Brazila, postiže gol u 4. minutu. Mislite li da sam navijao da dođe X? Naravno da ne. Trčao sam levo i desno od televizora zajedno sa igračima. Ćale se samo krstio, šta da radi čovek. Benarrivo i Cannavaro su tada podigli poslednji trofej Parme. Prošlo je punih 11 godina. Eh... Danas je navijati za Parmu čist mazohizam. Nikako mi se sastav nije sviđao tih godina. Sastav iz 1998. bio je najjači ikada. Tu ekipu vodio je Alberto Malesani, zvani klovn. Posvađao se sa svim igračima koji su bili kostur tima. Veron, Crespo su otišli u Lazio i uzeli Scudetto. Chiesa je prešao u Fiorentinu. Mnogo mi je bilo teško kada su odlazili najbolji, ali su uvek stizale vrhunske zamene, pa sam se tešio. Odu Zola i Asprilla, dođu Crespo i Chiesa. Kad su otišli oni stigli su Di Vaio i Adriano. Ode Di Vaio dođe Mutu, pa ispliva Gilardino, kada se Imperator vratio u Inter. Proda se Buffon, stigne sjajni Sebastien Frey. Ode veliki gospodin Thuram, tešim se - ma tu je Fabio Cannavaro. E kada je otišao Il capitano nije mi bilo dobro nekoliko meseci. Sve su mi lađe potonule. Znao sam da nešto nije u redu. Tanzi je koliko-toliko plivao zahvaljujući tim transferima, ali je Parmalat kao njegova firma doživeo najveći bankrot u istoriji poslovanja na zimu 2004. godine i nije mu bilo spasa. Povukao je klub sa sobom na dno. Nekim čudom AC Parma je opstao i nije ga zadesila sudbina timova koji su sada amateri ili se takmile u nižim ligama. Hvala Albertu Gilardinu. Da nije bilo njega i njegovih golova koje je davao samo u Parmi koliko treba, prilično raznovrsno i urnebesno, ko zna šta bi danas bilo sa klubom. Čak smo tada pod stečajnom upravom igrali dobro. Bili među predstavnicima Italije u Evropi. Najgori trenuci? Za 17 godina navijanja za ovaj klub to su dva događaja: Inter 1:0 Parma. Gol Adriana iz slobodnjaka za 4. mesto koje vodi u kvalifikacije za Ligu šampiona, bez gazde i budućnosti. Bez pravog puta. Ali se veliki gospodin nije radovao, jer je i sam bio svestan toga da bi da nije bilo Parme odavno bio fudbalski mrtav. To što se kasnije izdešavalo je ipak stvar karaktera i neka druga tema. Druga situacija: Poslednje kolo Serije A 2008. godine. Parmi treba za opstanak, Interu za Scudetto. Ibrahimović postiže dva gola, Inter osvaja titulu, Crespo uzima Scudetto. Svi se raduju samo veliki Hernan plače zajedno sa svim igračima i ljudima iz Parme, grleći, čini mi se, ekonoma našeg kluba. Takve stvari jednostavno ne mogu da se zaborave. Ta slika sa TV će mi zauvek ostati urezana u sećanje. NE POSTOJE TE TITULE, TAJ NOVAC, KOJI MOGU KUPITI TAKO NEŠTO. GRANDE HERNAN! Celog života mislio sam da sam jedini čovek sa Balkana koji navija za "mlekadžije". Sam protiv svih. Jeste to naporno kad nemaš sa kim da popričaš o svom timu, jer većina tvojih prijatelja na pomen Mirantea, Palette i ostalih samo slegne ramenima. Klasična crna ovca. Ipak, u septembru 2011. godine, zahvaljujući Blicu i komentarima na njemu, otkrio sam da nisam jedini. Kakva radost. Sreči nikad kraja. Te noći, između 18. i 19. septembra 2011. napravio sam ovu stranicu da bih upoznao te ljude sa Blica. Drugi način nije postojao, jer sam im znao samo nickove sa portala. Dosta je vremena prošlo od tada. Skoro smo došli na 1400 članova, što je za osrednji klub kao što je Parma zaista veliki uspeh. Svi oni su tokom svih ovih godina mislili da su jedini. Svako ko je otkrio grupu je to i napisao. Glumci, fudbaleri, ragbisti, ekonomisti... Sve su to ljudi iz naše grupe, vrlo uspešni na privatnom planu. Svi oni imaju samo jednu "manu", a to je da vole ovaj klub sada kada je sasvim prosečan, i nekada kada je bio 2. na UEFA rang listi sa samo 1,5 bodova manje od prvoplasiranog. Forza Parma per sempre! https://twitter.com/afriyieacquah

            Comment


            • #66
              http://www.nogomax.com/od-giuseppea-...ug-100-godina/

              Comment


              • #67
                Da se pomene

                U 100 godina postojanja F.C. Parme za najboljeg igrača izabran je Hernan Crespo.
                Za najboljeg golmana izabran je Gianluigi Buffon, dok je za najboljeg trenera izabran Nevio Scala koji je predvodio Parmu u slavnom periodu 90-ih.

                Comment


                • #68
                  http://mondo.rs/a773322/Sport/Fudbal...u-Djenovi.html

                  Svaka cast, ovi momci bas imaju karakter

                  Comment

                  Working...
                  X