Announcement

Collapse
No announcement yet.

In Focus-Lega Calcio 2014/2015

Collapse
X
 
  • Filter
  • Time
  • Show
Clear All
new posts

  • #16
    LENJANO


    Tri pojavljivanja u Seriji A i tri ispadanja za Lombardijce, koji su u objedinjenoj ligi videli malo svetlih trenutaka. Situacija je drugačija ako tu uračunamo i nastupe pre 1929. godine: tada ih se ukupno broji 11. Po prvi put je ucešce, u tadašnjoj prvoj diviziji, ostvareno u sezoni 1919-20. U narednoj sezoni, Lenjano je osvojio lombardijsku podgrupu i ušao u polufinalnu grupu, gde su ušli u istoriju italijanskog fudbala po jednom sasvim neobičnom osnovu. Naime, u polufinalnoj grupi, Lenjano se sastao sa Torinom. Posle regularnih 90 minuta i nastupelih produžetaka je ostalo 1:1. Na snazi je tada važilo pravo "zlatnog gola", tako da se mec nastavio igrati dalje. Tek posle 158 odigranih minuta, pri nepromenjenom rezultatu, sudija meča je konačno prekinuo utakmicu i predložio odigravanje ponovljenog meca u nekom od narednih dana, međutim, igrači obe ekipe su, izmučeni naporima, odabrali da taj mec ne odigraju i na taj način istupe iz daljeg takmičenja. Ta utakmica je ostala zabeležna kao najduža utakmica u istoriji italijanskog fudbala, rekord koji će, verovatno, još dugo krasiti almanahe. U sezoni 1962-63, tada u Seriji C, za Lenjano je igrao Ðidi Riva, najznačajnije ime u istoriji kluba. Pored njega je za klub sa Đovani Marija nastupilo još nekoliko veoma poznatih igrača: Luiđi Alemandi, Etore (Hektor) Puričeli, Valter Novelino, Paolo Puliči i Ernesto Kastano.


    LUKEZE


    Ako je i sećanje na kadeteriju u Lukezeu počelo da bledi (s obzirom da su poslednji put u Seriji B bili 1999. godine, kada je još uvek apsolutni rekorder kluba po broju nastupa i golova, Roberto Paći, igrao), sećanje na Seriju A je prilično zamućeno. Od osam sezona u Seriji A (trinaest, ako se računa i vreme pre objedinjenja lige), poslednja je zabeležena 1951-52, u kojoj je baraž protiv Triestine bio fatalan. Najbolji rezultat je zabeležen na debiju, u sezoni 1936-37, kada su predvođeni trenerom Ernom Erpštajnom - četrdesetih godina zamalo umakao pred nacističkim progonima i potom poginuo u tragediji kod Superge - završili kao sedmi, izjednačeni sa Ambrozijana Interom. Od samog početka te sezone Lukeze je ušao u prvi plan i prvi poraz pretrpeo tek u decembru. Klub je ispao 1939. godine te ubrzo potom suspendovao aktivnosti zbog ratnih dešavanja, da bi se po okončanju rata vratio u Seriju A 1947. godine. Tu su proveli narednih pet sezona, sa najbolje zabeleženim rezultatom 1949. godine i osmim mestom. U skorijim vremenima, zamalo su im izmakle promocije u Seriju A 1991. godine, sa Koradom Orikom i 1996. godine, sa Brunom Bolkijem na čelu.


    MANTOVA


    Pedesetih godina 20. veka rodio se mit "malog Brazila": nadimak koji su "vergilijanci" nosili u periodu najvećih uspeha, za koji su najzaslužniji bili trener Edmondo Fabri i direktor Italo Alodi, sposobni da okupe jedanaestoricu koji će zabaviti publiku i doneti dobre rezultate. Upravo su iz Mantove ovi dvojica krenuli u svet i samo potvrdili svoje kvalitete - Fabri kao selektor Italije, Alodi kao direktor Intera u eri Anđela Moratija i Elenija Erere. Sa trenerom iz Kastel Bolonjezea, "vergilijanci" su iz Serije D u Seriju A došli u samo četiri sezone i onog trenutka kada su to uspeli, doveli su igrače kalibra Anđela Sormanija, Nelsinja, Tonija Alemana, Karl Hajnca Šelingera i Dina Zofa. U sezoni 1966-67 Mantova je odigrala veoma bitnu ulogu u trci za Skudeto - u poslednjem kolu, na domaćem terenu, pobedili su vodeći Inter 1:0, time omogućivši Juventusu da istovremenim trijumfom osvoji titulu. 1972. godine klub ispada u Seriju B, naredne već u Seriju C. Usledile su decenije slabijih rezultata, praćenih finansijskim problemima, sve dok 2004-05, predvođeni Mimom Di Karlom, nisu ušli u Seriju B. Naredne sezone, u finalu plej-ofa za popunu Serije A, izgubili su od Torina, time došašvi najbliže Seriji A posle skoro 35 godina.


    nastaviće se...
    Last edited by Crni Đorđe; 06-12-18, 22:14.
    sigpic

    Comment


    • #17
      MESINA


      Dva nastupa šezdesetih godina prošlog veka, tri u toku dvehiljaditih (na kojih dodati pet nastupa pre objedinjavanja lige). Nastupi Mesine u Seriji A se svode na dva perioda, u kojima su se odigravale brojne promene naziva kluba, fuzije, klupskih boja i gašenja. U prvom nastupu u Seriji A simbol je bio trener Umberto Manoći, stvaralc promocije 1963. godine i čovek koji je obezbedio prvoligaški status 1964. godine, posle dugotrajne sa Sampdorijom, Mantovom i Modenom. Pošto je Manoći napustio klub na kraju 1964. godine kako bi otišao u Lacio, klupa je dodeljena Toninu Kolombanu, bandieri kluba. Međutim, ekipa završava pretposlednja, ispada iz Serije A i započinje višedecenijski rezultatski sunovrat. U sezoni 2003-04, na klupu ekipe je posle osam kola seo Bortolo Muti, umesto otpuštenog Vinćenca Patanije. Na kraju te sezone, u "uvećanoj" Seriji B ekipa je završila među šest ekipa koje su izborile ulazak u Seriju A, prvi put posle 39 godina. Sedmo mesto u Seriji A 2004-05 ostalo je najbolje u istoriji ovog sicilijanskog kluba, sve zahvaljujući golovima Artura Di Napolija i Rikarda Zampanje. U toj nezaboravnoj sezoni za Sicilijance će naročito ostati zabeležene na domaćem terenu nad Interom (2:1), Romom (4:3) i Lacijom (1:0), pobeda na San Siru protiv Milana (1:2), te obe pobede protiv naljućih rivala iz Ređo Kalabrije (2:1) i (0:2).


      PADOVA


      Najsrećnije stranice kalča u Padovi su ispisane pedesetih godina prošloga veka od strane Nerea Roka: Gazda je stvorio neverovatnu mašineriju katanaća (koju je kasnije uspešno koristio i u Milanu) što je rezultiralo u seriji dobrih rezultata od kojih se ističe osmo mesto 1956. godine i treće mesto 1958. godine. Stadion Apijani je postao gotovo neosvojiva tvrđava i Padova je lebdela na krilima svojih najboljih igrača tog perioda: štopera Renata Acinija, mitskog beka Aurelija Skanjelata (rekordera po broju nastupa) i napadača Kurta Hamrina. Posle podijuma iz 1958. godine, ekipa je beležila u hronološkom redu osmo, peto i šesto mesto u naredne tri sezone. Potom je Roko otišao u Milan i Veneti su ispali u Seriju B. Da bi opet zaigrali u Seriji A trebalo je sačekati 1994. godinu, kada je jedanaestorka Maura Sandreanija, u baražu u Kremoni, pobedila Čezenu i tako ušla u Seriju A. Na kraju naredne sezonu su - takođe preko baraža, u Firenci protiv Đenove - obezbedili opstanak u Seriji A. Ta sezona je donela određena zadovoljstva koja se i dalje pamte u Padovi - pobede na domaćem terenu protiv obe milanske ekipe kao i pobedu na Dele Alpiju, protiv Juventusa, dok je u Padovi pao i te godine drugoplasirani Lacio. Te sezone su opstanak doneli golovi Gorana Vlaovića, Filipa Manijera i Mihaela Krika. Tada je u Padovi igrao i prvi Amerikanac u istoriji Serije A - Aleksi Lalas.


      PJAĆENCA


      Od osam sezona u Seriji A, sedam njih je bilo odigrano od strane ekipe isključivo sastavljene od Italijana, što je karakterisalo (i razlikovalo od ostatka lige) Pjaćencu do 2001. godinu, kada su prvi stranci u klubu bili Brazilci Matuzalem i Amauri. Dugo su "makovi" bili srećno ostrvo Serije A, ušavši u Seriju A prvi put 1993. godine sa Điđijem Kanijem kao trenerom, boravili u najvišem rangu takmičenja u kontinuitetu između 1995. i 2000. godine. Epoha u kojoj su se mešale radosti (spektakularna pobeda od 3:2 nad Milanom, sa prelepim golom Luisa makazicama; pobedenosni baraž za opstanak protiv Kaljarija 1997. godine i dvanaesto mesto 1999. godine) i tuge (smrt predsednika Gariljija 1996. godine i ispadanje 1994. godine u neverovatnim okolnostima - kobna je bila pobeda Ređijane u poslednjem kolu, nad Milanom na San Siru). Te decenije su se u Pjaćenci javili napadači kao Nikola Kaćija, Đanpjetro Pjovani, Antonio De Vitis, a u Seriji B je zaigrao Pipo Inzagi. Međutim, bolji od svih njih bio je Dario Hubner. U sezoni 2001-02, Tatanka je osvojio naslov najboljeg strelca lige, dovevši "makove" na još jedno dvanaesto mesto, postavivši rekord broja osvojenih bodova u Seriji A - 42.


      nastaviće se...
      sigpic

      Comment


      • #18
        PIZA



        Torino, 24. jul 1921. godine. Pro Verćeli i Piza igraju finale nacionalnog prvenstva - Pijemontezi, veliki favoriti, su oni koji su na kraju nadvladali. Zahvaljujući golovima Ćerije i Rampinija su razbili nade Toskanaca, za koje je strelac bio Sbrana, iz penala. To je vrhunac uspeha Pize u nacionalnom prvenstvu, koji u eri Serije A nisu uspeli dotaći. Jedanaesto mesto u sezoni 82-83, sa Luis Vinicijom na klupi, je ostao najbolji rezultat u eri Serije A. Osamdesete godine - sa predsednikom Romeom Ankonetanijem, poznatog po vatrenom jeziku i vatrenom temperamentu koji nije dugo trpeo trenere - su često viđale Pizu u najvišem rangu takmičenja. Tri ispadanja u tom periodu su bila propraćena sa tri uzastopne promocije i sa dve osvojene Kope Mitropa. Simboli te generacije su ostali golman Manini (rekorder Pize po broju nastupa u Seriji A) i danski vezni igrač, reprezentativac Klaus Bergren. Od 1991. godine nisu ušli u Seriju A.


        PISTOJEZE


        U sezoni 1980-81, Pistoja se vratila na veliku scenu po prvi put posle učešća u Divisione Nazionale-u 1928-29. godine. Međutim, to nije bila jedna srećna sezona: ekipa predvođena trenerskim duom Lido Vijeri - Edmondo Fabri se odmah vratila u Seriju B, sakupivši 16 bodova i plasiravši se na poslednje mesto, daleko od opstanka. Posle dobrog početka, "holanđani" su girone di ritorno završili bez pobede i sa devet uzastopnih poraza. Simbol (po negativnom) te nesrećne sezone je izvesni Brazilac Luis Silvio Danuelo, koji je do danas ostao upamćen kao jedan od najvećih bidona u istoriji italijanskog fudbala. Urbana legenda govori kako je Pistojeze bio u potrazi za jednim centarforom, kojim bi dovršili prvu postavu. Jedan od njihovih predstavnika u Brazilu je kontaktirao Luisa Silvija, koji je na pitanje emisara da li igra napadača (ita. punta) odgovorio "si, si, ponta" (na portugalskom ponta označava krilo). U šest odigranih mečeva je bio uposlen kao centarfor, što nije dovelo do iskorišćavanja njegove brzine i veoma brzo je seo na klupu, bez ikakvog pozitivnog uticaja na igru Pistojezea. I pored svega toga, postoji jedna činjenica koja će se dugo pamtiti u Pistoji: pobeda u derbiju, nad Fiorentinom i to u gostima. U najvećem iznenađenju trinaestog kola, Ronjoni i Badijani su sa dva gola doneli veliku pobedu i lansirali Pistojeze na šesto mesto. Međutim, ubrzo potom za Vita Kimentija i društvo dolazi nezaustavljiv sunovrat.


        PRO PATRIJA


        Pro Patrija je vezala svoje ime za najviši rang takmičenja u dva vremenska razdoblja. Prvo je nastupilo u vreme tranzicije Divisione Nazionale-a u Seriju A: između 1927. i 1933. godine njihovo učešće u najvišem rangu je kulminiralo sigurnim opstancima. Drugo razdoblje se odigralo u periodu između 1947. i 1956. godine: 9 godina u toku kojih je Busto Arzicio ušao u sve bukvare fudbalske Italije i to sa punim pravom. Najduže će ostati zapamćena sezona 1947-48, kada je posle 14 godina izbijanja iz Serije A ekipa Alda Bifija zavrišla na osmom mestu, grešivši vrlo malo na domaćem terenu na kojem je zabeležila 30 od ukupno sakupljenih 40 bodova. Velike zasluge za taj uspeh idu napadaču Anđelu Turkoniju, strelcu 18 golova, koji je u Pro Patriji doživeo vrhunac karijere. Posle ispadanja u Seriju B 1956. godine, stvari u klubu se pogoršavaju svake naredne sezone, tako da je poslednje učešće u Seriji B konzumirano 1966. godine.


        nastaviće se...
        sigpic

        Comment


        • #19
          REĐIJANA


          Po okončanju sezone 1992-93 i 64 godine po poslednjem nastupu u najvišem rangu takmičenja, Ređijana je proslavila povratak u Seriju A, osvojivši sampionat Serije B, sa Đuzepeom Markijorom kao trenerom. U toj sezoni, Emilijani su proslavili opstanak zahvaljujući pobedi u poslednjem kolu - na San Siru su golom Espozita pobedili Milan sa 1:0, koji je na meč izašao u veoma šarenolikom sastavu i mislima već na finalu Lige Šampiona, na taj način osudivši na ispadanje Pjaćencu, u kojoj su se pušili od besa. U toj sezoni - najboljoj od njihove tri u Seriji A i jedinoj koja se završila opstankom - Emilijani su pobedili i Inter, kao i tradicionalni derbi Ence, protiv Parme, na domaćem terenu. Sledeće sezone je Ređijana postala glavna vest zahvaljujući otvaranju stadiona Điljo (trenutno Mapei stadion, koji koristi i Sasuolo). Điljo je na taj način postao prvi stadion u privatnom vlasništvu u Italiji i "nikao" je na mestu starog stadiona Mirabelo. Rezultati su, međutim, za zaborav. Ekipa je ostvarila plasman na poslednju poziciju i samo 18 osvojenih bodova. U narednoj sezoni - u prvom trenerskom iskustvu Anćelotija - su izborili ulazak iz Serije B, međutim radost je kratko trajala. Već iduće, 1996-97, ekipa je pod vođstvom Mirčea Lučeskua i potom Frančeska Oda zabeležila 19 bodova, uz samo dve pobede i još jedno poslednje mesto na tabeli. Od tada počinje silazaka Ređijane sa velike scene, tako da ekipa od 1999. godine više nije zaigrala ni u Seriji B.


          REĐINA


          Svih devet šampionata Ređine u Seriji A imaju potpis Lila Fotija, predsednika kluba između 1991. i 2015. godine. Ako je Katancaro bio prva kalabrijski predstavnik u Seriji A, Ređina je sigurno ostavila najznačajniji trag i najveći broj nastupa. Prvi nastup u Seriji A u sezoni 1999-2000 je započeo velikim rezultatom - ekipa Ređine, sa trenerom Frankom Kolombom, je gostovala Juventusu i zabeležila remi, bilo je 1:1. Prvo ispadanje je usledilo 2001. godine - fatalan je bio baražni meč sa Veronom. 2003. godine se igrao još jedan baraž za opstanak ali ovog puta je Ređina bila bolja od Atalante. U sezoni 2004-05, predvođeni Valterom Macarijem, Kalabrijci osvajaju deseto mesto, što je ostao najbolji plasman ekipe u istoriji. Međutim, pravo remek-delo Macarija je usledilo u sezoni 2006-07, kada je Ređina i pored oduzimanja 11 bodova zbog afere Kalčopoli uspela da obezbedi opstanak. Presudni su bili golovi napadačkog dua Rolando Bjanki - Nikola Amoruzo (prvi 18, drugi 17 golova, što je bila njihova najplodnija sezona u karijera). Bez oduzimanja bodova, na Sicilijanskom moreuzu bi se udisao miris evro-fudbala, pošto bi se klub plasirao u Intertoto kup.


          SIJENA



          U sezoni 2001-02 ekipa Sijene se borila za opstanak u Seriji B i klupu su „delila“ tri trenera. Poslednji je bio Đuzepe Papadopulo, koji je sačuvao ekipu ispadanja i naredne sezone doveo Sijenu do titule u Seriji B i prve promocije u najviši rang italijanskog fudbala. Tako je započeo niz od 10 godina, od kojih je u devet ekipa učestvovala u Seriji A. Bandiere sijenskog fudbala iz tog perioda su bili kapiten Simone Vergasola (334 meča sa „crno-belima“, od toga 281 u Seriji A) i napadači Masimo Makarone (46 golova za Sijenu u Seriji A), Enriko Kijeza (strelac 32 gola) i Emanuele Kalajo (strelac 28 golova). Najbolja sezona je ostala 2007-08, u kojoj je Mario Bereta nasledio Andreu Mandorlinija na mestu trenera – ekipa je završila na trinaestom mestu, kao u debitanskoj sezoni, međutim ovog puta je osvojeno više bodova i to u takmičenju za 20, ne više 18 timova. 2010. godine završava kao pretposlednja i ispada u Seriju B, međutim, vratila se već posle godinu dana, predvođena Antonijom Konteom. Ispavši iz Serije A 2013. godine, klub je 2014. godine bio primoran da krene od Serije D.


          nastaviće se...
          Last edited by Crni Đorđe; 01-06-19, 18:24.
          sigpic

          Comment


          • #20
            TREVIZO



            15 titula ragbi šampiona, 9 titula odbojkaškog šampiona i 5 titula košarkaškog šampiona. Trevizo je godinama sportska prestonica Italije. Ali ne i prestonica fudbala, u kome Trevizo beleži samo jedan nastup u Seriji A, pa čak i on nije obezbeđen uspehom na terenu. Naime, u sezoni 2004-05 u Seriji B je uveden plej-of: Askoli i Trevizo su izgubili u polufinalu plej-ofa protiv Torina i Peruđa, međutim famozni "slučaj Đenova" i činjenica da su oba finalista kasnije ušli u finansijske probleme koji su ih onemogućili da se registruju za narednu sezonu Serije A, doveli su do toga da Askoli i Trevizo volšebno budu promovisani u Seriju A 2005-06. Na ovaj način su ostvarili promociju koja im je dva puta izmicala tokom devedesetih godina, decenije u kojoj je fudbalski entuzijazam u ovom gradu bio na najvišem nivou. Pod vođstvom Bepija Pilona, Trevizo je ostvario tri vezane promocije ('95 je osvojena promocija iz Serije D u C2, '96 iz C2 u C1, dok je '97 Trevizo napredovao i u Seriju B. Upravo je ekipa sa Pilonom na čelu - tada povratnikom na Omobono Teni - "izborila" ulazak u Seriju A 2005. godine. Međutim, takmičenje u najvišem rangu takmičenja se pokazalo izazovnim za "nebeskoplave" - ekipa sa Pilonom i, kasnije Ezio Rosijem na klupi je skupila 21 bod i završila na poslednjem mestu (kasnije se pomerila jedno mesto više, posle klasifikacije Juventusa na poslednje mesto).


            TRIESTINA


            Od ekipa koje se nalaze u ovom editorijalu, Triestina je ona koja može da se pohvali najvećem broju učešća u Seriji A: dobrih 26 sezona, od kojih poslednja u sezoni 1958-59. 1938. godine Tršćani su italijanskoj selekciji Vitorija Poca "podarili" tri šampiona sveta: Bruna Kica, Đina Kolausija i Pjetra Pasinatija. Deset godina kasnije završavaju drugi, sa jednakim brojem bodova sa Juventusom i Milanom, a iza leđa šampiona, Torina. Trener te Triestine je bio Nereo Roko, na svom prvom trenerskom zadatku, kome je i danas posvećen stadion na kome Triestina nastupa. Roko je za Triestinu nastupao i kao fudbaler i postao prvi igrač Triestine pozvan u italijansku reprezentaciju. Čuveni Roko je u fudbalsku taktiku uveo pojam "libera", zonskog markera iza linije bekova, na taj način stvorivši izuzetno uspešan sistem koji će biti poznat kao "katanac" ili na italijanskom - "katenaćo". To drugo mesto sa Rokom je zapravo imalo veoma neobičnu pozadinu - godinu dana ranije Triestina je ispala u Seriju B ali je iz tzv. otadžbinskih razloga vraćena u Seriju A, zahvaljujući delikatnom političkom statusu u kome se nalazio Trst posle rata. U periodu između 1947. i 1954. godine ekipa je igrala u Seriji A, iako je tada sedište imala u okviru Slobodne Teritorije Trsta, a ne Italije, te na taj način je postala i ostala jedina strana ekipa koja je igrala italijanski šampionat.


            VAREZE


            U toku večeri 9. juna 2012. godine, čitav Vareze je sanjao povratak u Seriju A posle 37 godina apstinencije. Te večeri je sastav Rolanda Marana izgubio plej-of meč protiv Sampdorije Bepea Jakinija - na taj način su snovi ostali ugašeni, iako su "crveno-beli" u prvenstvu završili iznad Sampdorije. Za povratak na najviše lestvice služe velika ulaganja, poput onih "komendatorea" Đovanija Borgija, koji je tokom šezdesetih godina načinio Vareze velikim. Pod njegovim predsednikovanjem, Vareze je u razmaku od 24 meseca stigao od Serije C do A, gde su ostali sedam sezona od narednih 11. Debi je usledio u sezoni 1964-65 pod trenerskom palicom Hektora Puričelija. Trener dve promocije je te godine i sačuvao Vareze među prvoligašima. U sezoni 1967-68 - sezoni u kojoj se Serija A opet vratila na format 16 timova - Vareze je kao sveže promovisan zauzeo sedmo mesto, što je ostao najbolji plasman u istoriji kluba. Trener te sezone je Bruno Arkari, dok je ekipu na terenu predvodio "bomber" Pjetro Anastazi, koji je tog leta prešao u Juventus ali tek pošto je sa Italijom osvojio titulu evropskog prvaka, postigavši i gol u velikom finalu.


            kraj
            Last edited by Crni Đorđe; 02-06-19, 20:57.
            sigpic

            Comment

            Working...
            X