LENJANO
Tri pojavljivanja u Seriji A i tri ispadanja za Lombardijce, koji su u objedinjenoj ligi videli malo svetlih trenutaka. Situacija je drugačija ako tu uračunamo i nastupe pre 1929. godine: tada ih se ukupno broji 11. Po prvi put je ucešce, u tadašnjoj prvoj diviziji, ostvareno u sezoni 1919-20. U narednoj sezoni, Lenjano je osvojio lombardijsku podgrupu i ušao u polufinalnu grupu, gde su ušli u istoriju italijanskog fudbala po jednom sasvim neobičnom osnovu. Naime, u polufinalnoj grupi, Lenjano se sastao sa Torinom. Posle regularnih 90 minuta i nastupelih produžetaka je ostalo 1:1. Na snazi je tada važilo pravo "zlatnog gola", tako da se mec nastavio igrati dalje. Tek posle 158 odigranih minuta, pri nepromenjenom rezultatu, sudija meča je konačno prekinuo utakmicu i predložio odigravanje ponovljenog meca u nekom od narednih dana, međutim, igrači obe ekipe su, izmučeni naporima, odabrali da taj mec ne odigraju i na taj način istupe iz daljeg takmičenja. Ta utakmica je ostala zabeležna kao najduža utakmica u istoriji italijanskog fudbala, rekord koji će, verovatno, još dugo krasiti almanahe. U sezoni 1962-63, tada u Seriji C, za Lenjano je igrao Ðidi Riva, najznačajnije ime u istoriji kluba. Pored njega je za klub sa Đovani Marija nastupilo još nekoliko veoma poznatih igrača: Luiđi Alemandi, Etore (Hektor) Puričeli, Valter Novelino, Paolo Puliči i Ernesto Kastano.
LUKEZE
Ako je i sećanje na kadeteriju u Lukezeu počelo da bledi (s obzirom da su poslednji put u Seriji B bili 1999. godine, kada je još uvek apsolutni rekorder kluba po broju nastupa i golova, Roberto Paći, igrao), sećanje na Seriju A je prilično zamućeno. Od osam sezona u Seriji A (trinaest, ako se računa i vreme pre objedinjenja lige), poslednja je zabeležena 1951-52, u kojoj je baraž protiv Triestine bio fatalan. Najbolji rezultat je zabeležen na debiju, u sezoni 1936-37, kada su predvođeni trenerom Ernom Erpštajnom - četrdesetih godina zamalo umakao pred nacističkim progonima i potom poginuo u tragediji kod Superge - završili kao sedmi, izjednačeni sa Ambrozijana Interom. Od samog početka te sezone Lukeze je ušao u prvi plan i prvi poraz pretrpeo tek u decembru. Klub je ispao 1939. godine te ubrzo potom suspendovao aktivnosti zbog ratnih dešavanja, da bi se po okončanju rata vratio u Seriju A 1947. godine. Tu su proveli narednih pet sezona, sa najbolje zabeleženim rezultatom 1949. godine i osmim mestom. U skorijim vremenima, zamalo su im izmakle promocije u Seriju A 1991. godine, sa Koradom Orikom i 1996. godine, sa Brunom Bolkijem na čelu.
MANTOVA
Pedesetih godina 20. veka rodio se mit "malog Brazila": nadimak koji su "vergilijanci" nosili u periodu najvećih uspeha, za koji su najzaslužniji bili trener Edmondo Fabri i direktor Italo Alodi, sposobni da okupe jedanaestoricu koji će zabaviti publiku i doneti dobre rezultate. Upravo su iz Mantove ovi dvojica krenuli u svet i samo potvrdili svoje kvalitete - Fabri kao selektor Italije, Alodi kao direktor Intera u eri Anđela Moratija i Elenija Erere. Sa trenerom iz Kastel Bolonjezea, "vergilijanci" su iz Serije D u Seriju A došli u samo četiri sezone i onog trenutka kada su to uspeli, doveli su igrače kalibra Anđela Sormanija, Nelsinja, Tonija Alemana, Karl Hajnca Šelingera i Dina Zofa. U sezoni 1966-67 Mantova je odigrala veoma bitnu ulogu u trci za Skudeto - u poslednjem kolu, na domaćem terenu, pobedili su vodeći Inter 1:0, time omogućivši Juventusu da istovremenim trijumfom osvoji titulu. 1972. godine klub ispada u Seriju B, naredne već u Seriju C. Usledile su decenije slabijih rezultata, praćenih finansijskim problemima, sve dok 2004-05, predvođeni Mimom Di Karlom, nisu ušli u Seriju B. Naredne sezone, u finalu plej-ofa za popunu Serije A, izgubili su od Torina, time došašvi najbliže Seriji A posle skoro 35 godina.nastaviće se...
Comment