Announcement

Collapse
No announcement yet.

2014 World Cup Brazil - Group D

Collapse
This is a sticky topic.
X
X
 
  • Filter
  • Time
  • Show
Clear All
new posts

  • 2014 World Cup Brazil - Group D

    4
    a:6:{i:1086;a:5:{s:12:"polloptionid";i:1086;s:6:"nodeid";s:7:"2667089";s:5:"title";s:19:"Urugvaj i Kostarika";s:5:"votes";i:4;s:6:"voters";a:4:{i:0;s:4:"9150";i:1;s:4:"6144";i:2;s:5:"12060";i:3;s:5:"13282";}}i:1087;a:5:{s:12:"polloptionid";i:1087;s:6:"nodeid";s:7:"2667089";s:5:"title";s:18:"Urugvaj i Engleska";s:5:"votes";i:1;s:6:"voters";a:1:{i:0;s:4:"6851";}}i:1088;a:5:{s:12:"polloptionid";i:1088;s:6:"nodeid";s:7:"2667089";s:5:"title";s:17:"Urugvaj i Italija";s:5:"votes";i:10;s:6:"voters";a:10:{i:0;s:4:"6045";i:1;s:5:"10109";i:2;s:5:"12711";i:3;s:4:"1207";i:4;s:5:"10323";i:5;s:4:"2761";i:6;s:4:"5137";i:7;s:5:"12094";i:8;s:4:"9750";i:9;s:4:"2167";}}i:1089;a:5:{s:12:"polloptionid";i:1089;s:6:"nodeid";s:7:"2667089";s:5:"title";s:20:"Kostarika i Engleska";s:5:"votes";i:0;s:6:"voters";a:0:{}}i:1090;a:5:{s:12:"polloptionid";i:1090;s:6:"nodeid";s:7:"2667089";s:5:"title";s:19:"Kostarika i Italija";s:5:"votes";i:6;s:6:"voters";a:6:{i:0;s:4:"4943";i:1;s:4:"5963";i:2;s:4:"3376";i:3;s:5:"12353";i:4;s:5:"10519";i:5;s:5:"11969";}}i:1091;a:5:{s:12:"polloptionid";i:1091;s:6:"nodeid";s:7:"2667089";s:5:"title";s:18:"Engleska i Italija";s:5:"votes";i:13;s:6:"voters";a:13:{i:0;s:4:"4294";i:1;s:4:"2447";i:2;s:5:"12307";i:3;s:4:"7434";i:4;s:4:"7222";i:5;s:4:"9587";i:6;s:4:"8331";i:7;s:4:"4906";i:8;s:4:"4300";i:9;s:5:"11843";i:10;s:4:"1568";i:11;s:5:"11815";i:12;s:3:"105";}}}
    100.00%
    4

  • #2


    Put ka prvenstvu i istorija

    Kada se pomene ova selekcija prva asocijacija nam je da su oni osvajači i organizatori prvog ovog turnira davne 1930. i da su oni zapravo zemlja sa najmanjim brojem stanovnika koja je osvojila prvenstvo sveta (danas broje oko 3.4 miliona stanovnika). Priča oko turnira 1930. je populaciji na ovim prostorima poprilično poznata, a nedavno su snimljena i dva filma na tu temu sa nazivima "Montevideo, Bog te video" i "Montevideo, vidimo se", kada su Urugvajci u 1/2 pobedili selekciju Jugoslavije predvođena Mošom i Tirketom i zatim i Argentinu u finalu te i osvojili ovo takmičenje.


    Četiri zvezdice na grbu Urugvaja označavaju upravo osvojena dva SP i dve zlatne medalje na OI (1924, 1928.), a upravo drugo osvojeno SP došlo je 1950. podedivši Brazil u ad hoc finalu, u meču na koji Brazilci danas gledaju kao najveći poraz u svojoj istoriji.

    Na poslednjem SP Urugvaj je završio kao 4. izgubivši od Nemaca u borbi za treće mesto.

    I na ovo SP, kao i na prošlo Urugvajci su se kvalifikovali preko plej-ofa jer su grupni/ligaški deo kvalifikacija završili na 5. poziciji, poziciji koja vodi na doigravanje sa timom iz Okeanije. Nije sve išlo bajne po ovu selekciju Urugvaja u ovim kvalifikacijama i lako je moglo da se desi da najjači napad današnjice, koji Urugvajci u likovima Kavanija, Suareza i Forlana poseduju ne gledamo na ovom SP. Imali su jednu ogromnu crnu seriju od čak 6 mečeva bez pobede, ali su ipak u minut do 12 uspeli da obezbede poziciju za doigravanje u kome su bili bolji od selekcije Jordana agg.5:0. Ligaški deo završili su sa 25 bodova sakupljenih kroz 7 pobeda, 4 remija i 5 poraza, pri gol razlici 25:25.

    O treneru, timu i taktici




    Oskar Teberez je već u jednom navartu vodio selekciju Urugvaja kada je na mondijalu 1990. izbačen iz top16 faze od domaćina, Italije. Najbolji deo njegove karijere veže se za sam početak kada je sa Penjarolom osvojio Kopa Libertadores 1987., a to je ujedno i uspeh koji ga je preporučio za prvi mandat na kormilu Urugvaja. Imao je i kratku epizodu u Seriji A, nakon simpatičnih partija u Kaljariju, 1996. preuzima Milan sa kojim završava na mršavom 11. mestu te ga Berluskoni menja Sakijem.

    2010. preuzima ponovo Urugvaj i sa njim pravi odlične rezultate, tačnije ovu vrlo verovatno najtalentovaniju naciju za ovaj sport, jer je neverovatno da zemlja sa toliko malim uzorkom izrodi osvajače SP, i toliko dobre fudbalere kroz istoriju, vraća na mesto kome pripada. Danas je Urugvaj najpre zahvaljujući Tabarezu 7. na FIFA rang listi, a sa njim na čelu uspeli su da stignu do 1/2 SP 2010., tačnije 4. mesta, isto su uradili i na prošlogodišnjem Kupu Konfederacija kada su u borbi za 3. mesto na penali izgubili upravo od jednog od protivnika u grupi na ovom SP, Italije, ali su na tom turniru učestvovali kao osvajači Kopa Amerike, što su učinili 2011.


    Tabarez obično koristi 4-3-3, što je upravo formacija koja najbolje efektuje potencijal ove ekipe na terenu, a taj potencijal je upravo u napadu. Jednostavno tim koji ima Suareza, Kavanija i Forlana mora igrati napački, a ujedno sva ta tri majstora moraju biti na terenu. Ono što možda predstavlja problem za ovu ekipu jeste nedostatak kreativnosti u veznom redu, jer je upravo roster koji čine vezni igrači sastavljen od igrača čije su karakteristike uglavnom defanzivne prirode, a pri tom tu bi možda mogli da izdvojimo Gastona Ramireza koji teško da može da pronađe svoje mesto u formaciji sa 3 napadača, i eventualno Kristijan Rodrigez, ali oba imena nisu svetska klasa na svojim pozicijama.


    Upravo toga je svestan i Tabarez, pa kao alternativnu formaciju koristi 3-4-3, gde sa dva vezna i dva pokretljiva wing-back igrača pokušava da kompenzuje nedostatak kreativnosti i vezi kroz dosta trčanja. Naravno ni u ovom slučaju ne odustaje od sastava sa tri napadača gore. Od igrača koje kod ove selekcije moramo pomenuti, to je sigurno najbolji štoper prošlog SP i kapiten ove selekcije, Diego Lugano, te i golman Fernando Muslera.

    Na kraju, moramo se složiti da ova selekcija Urugvaja ima svoju šansu, ali ne bih komentario istu s obzirom na lične nesimpatije i predrasude prema engleskoj fudbalskoj selekciji.

    Comment


    • #3


      Put ka prvenstvu i istorija

      Kostarika je svoj debi na najvećoj fudbalskoj smotri napravila u Italiji 1990. i to je ujedno i najbolji nastup ove selekcije na nekom mundijalu jer su na istom stigli do top16 faze. Prvenstvo su započeli u Grupi C gde su završili kao drugoplasirana ekipa sa 6 osvojenih bodova (pobede nad Škotskom 1:0 i Švedskom 2:1) iza Brazila od kojeg su i poraženi 0:1, a ispred Škotske i Švedske, da bi ih u narednoj, top16 fazi, samlela reprezentacija Čehoslovačke sa 1:4, što je značilo i završetak odiseje ove reprezentacije. Ono što treba napomenuti jeste da su do završnog turnira došli usled suspenzije reprezentacije Meksika, a do top16 faze završnog turnira usled genijalnosti svog selektora, Bore Milutinovića, koji je bio na kormilu te reprezentacije.


      Osim ovog turnira, Kostarikanci su se na završnoj smotri našli još dva puta, zapravo ovo učešće u Brazilu će im biti 4. u svojoj istoriji. Oba pomenuta puta, 2002. i 2006. su završili u grupnoj fazi, s tim da su 2002. bili nešto uspešniji jer su u grupi sa Brazilom, Turskom i Kinom sakupili 4 boda koliko i reprezentacija Turske, ali su zbog lošije gol razlike ipak završili takmičenje. 2006. su ostali bez ijednog boda pošto su Nemačka, Ekvador i Poljska bili bolji rivali.

      Ovaj turnir u Brazilu će im biti njihov 3 nastup na 4 poslednja turnira, tačnije od 2002. godine oni su samo izostali u Južnoj Africi 2010. i za taj uspeh ovog puta moraju zahvaliti svom selektoru, Horhe Luis Pintu, pre svega. U trećoj fazi kvalifikacija u grupi sa Meksikom, El Salvadorom i Gvajanom završili kao 2. te se kvalifikovali u narednu i poslednju grupnu fazu gde su pružili daleko bolje partije i takođe završili kao drugi iza SAD, ali ispred Hondurasa kao trećih i Meksika kao četvrtog tima u toj grupi. Panama i Jamajka su završili na poslednja dva mesta.

      O treneru, timu i taktici





      Horhe Luis Pinto je upravo za čiju genijalnost fudbalski analitičari vezuju uspeh Kostarike u vidu kvalifikacija za SP. Čovek koji je osvajao prvu ligu Kolumbije, Perua, Venecuele i naravno prvu ligu Kostarike u svojoj karijeri, od toga je kolumbijskoj Kukuta Deoprtivu 2005. doneo prvu titulu u istoriji kluba, ima će priliku da svoju genijalnost pokaže i na SP i to u najjačoj grupi turnira. Napomenimo da je već vodio ovu selekciju u periodu od 2004. do 2005., te i selekciju svoje zemlje, Kolumbije u razdoblju od 2007. do 2008. ali bez većih uspeha.


      Svestan potencijala svog tim Pinto je primoran da svoju taktku gradi na defanzivnijim načelima. Zapravo ono što on preferira sa ovim timom je nešto nalik 5-3-2, gde se glavni akcenat stavlja na odbrani svog gola, pa su tako u finalnoj rundi primili svega sedam golova, dok su kod kuće u kvalifikacijama zabeležili 100% skor. Dakle, Pinto iako su mu glavne zvezde napadač Džol Kempel i igrač koga ja izuzetno cenim, jedan od retkih fudbalera danas koji potseća na čuvene italijanske 10-ke, ofanzivni plejmejker Brajan Ruiz, koji je glava ovog tima i koga Pinto naziva "istinito specijalnim igračem".

      Ipak, moramo biti realni i složiti se sa konstatacijom da ovaj tim Kostarike nema kvalitet za narednu fazu pa tačno da se našao i u dosta lakšoj grupi, te se radi o jednoj ipak slabijekvalitetnijoj reprezentaciji turnira.

      Comment


      • #4


        Put ka prvenstvu i istorija

        Kada pomenemo fudbalsku selekciju Azura prva asocijacija nam je činjenica da su oni druga najuspešnija ekipa turnira o kome je reč sa četiri osvojena prvenstva sveta (1934, 1938, 1982. i 2006.), a bili su i dva puta drugi (1970. i 1994.), treći su bili 1990., a jednom su bili i četvrti, 1978.. Naravno druga asocijacija nam je njihov čuveni "katanaćo", o kome će kasnije biti reči.


        Nakon odluke fudbalskog saveza ove zemlje da odbije učešće na prvom SP u Urugvaju 1930., Italija biva domaćin istog u sledećem navratu 1934. i pomenuti turnir završava kao pobenik predvođena trenerom Vitorijom Pocom i najvećom zvezdom tadašnjeg fudbala, kao i najboljim fubdalerom u istoriji ove zemlje, čovekom po kome stadion u Milanu kada na njemu igra Inter nosi ime, Đuzepe Meacom.

        1938. je na programu bio 3. šampionat sveta ovog puta održan u Francuskoj i taj turnir završavaju kao osvajači pobedama nad Norveškom, domaćinom Francuskom, Brazilom i Mađarskom u finalu. Silvio Piola je fudbaler italijanske reprezetacije koji je obeležio taj turnir. Pobedom nad Mađarima u finalu postaju zapravo prva reprezentacija koja je uspela da odbrani naslov i uz Brazil su jedina nacija kojoj je to pošlo za nogom.


        Do sledećeg velikog uspeha na najvećoj smotri fudbala "Gil Azzurri" su čekali pune 44 godine. Između ova dva uspeha, poslednjeg i pretposlednjeg osvajanja "Boginje", Azuri su uspeli i da se okite i titulom prvaka Evrope 1968., i tada se turnir održavao na tlu Italije, a u finalu su savladali reprezentaciju Jugoslavije sa 2:0. To im je ujedno i jedina titula osvajača starog kontinenta u istoriji. 1970. Azuri su predvođeni napadačem Robertom Bonisenjom nakon 32 godine posta stigli do svog prvog finala, gde su u "utakmici veka", kako se popularno taj meč danas naziva, poraženi sa 3:4 od Zapadne Nemačke, a taj meč je zvanično i najbolji odigran meč ikada na nekom od turnira o kome je ovde reč.

        I tako 1982. na SP koji se te godine održavao u Španiji, Italija stiže do svoje treće krune prvaka sveta. Tim koji je sa klupe predvodio Enzo Bearzot, a na terenu kapiten i legendarni golman Dino Zof koji na tom turniru postaje najstariji igrač koji je ikada osovjio SP sa svojih 40 godina i sjajnim napadačem, legendom Juventusa i zlatnom kopačkom ovog turnira sa 6 postignutih golova, Paolo Rosi, te stamenim Franko Baresijem i Đusepe Bergomijem, kao i hitronogim Marko Tardelijem. Ova selekcija Italije se u italijanskim fudbalskim krugovima smatra kao najdominantnija njihova selekcija ikada, a do osvajanja ovog turnira stigli su u galantnom stilu pobedom nad tada dva najveća rivala tog doba, Brazilom u drugoj grupnoj fazi i Zapadnom Nemačkom u finalu sa 3:1. Ono što je takođe interesantno a vezano je za ovu selekciju Italije i ovaj turnir, jeste da je Italija prvu grupnu fazu (tada se turnir igrao sa dve grupne faze), prošla sa tri nerešena rezultata i od tog doba datira predrasuda vezana za italijanski stil fudbala da se kroz grupnu fazu uvek provuku i kako turnir odmiče smao dodaju gas i na kraju se raduju.


        Naravno poslednje radovanje ove fudbalske nacije usledelo je 2006. na turniru održanom u Nemačkoj, kada je više nego dominantna Italija bez poraza stigla do svoje četvrte krune. Selekcija predvođena pre svih kapitenom Kanavarom koji te godine postaje najbolji fudbaler planete, Pirlom u veznom redu, Totijem u napadu, te Bufonom na golu, slavi u finalu koje je obelžilo iskljućenje Zidana u produžecima nakon što je uradio glavom štopera Italije, Marka Mataracija, a upravo taj detalj mnogi fudbalski analitičari ističu kao presudan. U regularnom delu je bilo 1:1 a strelci su bili upravo akteri pomenute sporne situacije, Zidan iz jedanesterca, te Mataraci glavom nakon kornera, da bi utakmica nakon svega otišla u produžetke, pa jedanesterce. Trezege je bio jedini koji nije realizovao penal te je Italija na kraju, reklo bi se, zasluženo slavila. Ono što je takođe zanimljivo jeste da je i ovom turniru, kao i onom 1982. predstoio skandal u italijanskom fudbalu zbog nameštanja fudbalskih mečeva.

        Najlošije partije Italija je pružila na prošlom šampionatu, 2010. kada su ispali već u grupnoj fazi. Sudbinu u grupi su tada delili sa Paragvajem i Novim Zelandom, selekcijama sa kojima su Italijani remizirali 1:1, te selekcijom Slovačke od koje su i poraženi 2:3. Takođe godina za zaborav im je i 1966. tada je turnir održan u Engleskoj, a Italijani takođe takmičenje završavaju u grupnoj fazi porazima od Sovjetskog Saveza i Severne Koreje. Zaniljivost vezana za tu generaciju italijanskih fudbalera jeste ta što je njihov autobus pri povratku u domovinu gađan parajzom kao erupcija nezadovoljstva od strane navijača u domovini.

        Na ovo SP kvalifikiovali su se u velikom stilu, bez poraza ! Sudbinu u grupi su delili sa selekcijama Danske, Češke Republike, Bugarske, Jermenije i Malte, a kvalifikacioni ciklus u pomenutoj grupi su završili kao lideri sa 6 pobeda i 4 remija, te 22 boda i gol razlikom 19:6. Kao drugoplasirana završila je selekcija Danske sa čak 6 bodova manje od Azura.

        O treneru, timu i taktici




        Ćezare Prandeli se zasigurno može svrstati u jednog od boljih fudbalskih stručnjaka današnjice. Nakon uzdizanja Fiorentine na najviše moguće grane i sjajnih partija i u Ligi Šampiona sa tim timom, kada je Fiorentina nezasluženo ispala od Bajerna u istom, Prandeli nakon očaja Azura na pomenutom SP 2010. godine seda na užarenu klupu Azura umesto Marčela Lipija. Pred njega je bio postavljen zadatak da napravi smenu generacija i to je uradio u ekspresnom roku, s obzirom da ovu selekciju vodi do finala evropskog prvenstva 2012. kada u finalu biva demoliran od strane zahuhtalih Španaca sa 0:4, ali je na putu do istog izbacio selekciju Engleske, te i favorizovane Nemačke u mečevima u kojima su Italijani bili daleko bolji rival od protivnika. Takođe, sa ovom selekcijom stiže i do 3. mesta na poslednjem Kupu Konfederacija, gde u 1/2 ispada na penale upravo od Španije, ali isto tako na penale dobija selekciju Urugvaja u meču za 3. mesto.

        Ipak, ono što se mora napomenuti jeste da je Ćezare Prandeli dolaskom na kormilo ove reprezentacije izmenio celu filozofiju igre te selekcije. Sam napominje da je čuveni italijanski "katanaćo", tj. disciplinovana odbrana kao sredstvo za pobedu, prošlost, ali se istog ne odriče tako bezuslovno već ga ne tako stidljivo ističe kao plan B. Danas Italija igra atraktivan napadački fudbal, prenose loptu od svog ka protivničkom golu kroz pas i Italija je danas tim koji kontroliše tempo utakmice, tim koji uglavnom ima veći posed lopte od protivnika. Ono što je interesantno za ovu selekciju Azura od dolaska Prandelija jeste da na mečevima Italije danas pada dosta golova, što je nekada bilo samo retkost.

        Karakteristično za ovaj tim Azura je kao i uvek da imaju vanserijskog golmana, odličan štoperski tandem, vanserijski vezni red sklepan od odličnih tehničara, igrača koji igraju u oba pravca sa vrlo kreativnom snagom predvođenim u tom smislu Andreom Pirlom koji će sigurno i na ovom prvenstvu biti glavna uzdanica ove selekcije te će taktika protivničkih timova ići zasigurno ka pitanju "Kako zaustaviti Andreu" ? Na kraju Italija ima reklo bi se nikad jači napad, Imobile je pokazao klasu u prethodnoj sezoni, a Mario Baloteli da nema narav kakvu ima bi vrlo verovatno bio top5 napadača planete. Boljka ovog tima bi bile bekovske pozicije, Abate nije klasa dosledna ovom timu, dok se nedavno mladi De Šiljio povredio i sigurno će propustiti prva dva meča u grupnoj fazi, pa je Prandeli primoran da eksperimentiše sa svojim najboljim štoperom, Kjelinijem, kao levim bekom.

        Tim je inače spoj iskustva pre svega i mladosti, i ono što možda izdvaja ovu selekciju Italije od ostalih je to što oni imaju igrače u svom timu koji poseduju "know-how", a tu se misli na Bufona i Pirla koji su bili glavni šrafovi tima koji se 2006. okitio titulom prvaka sveta. U tom timu Italije bio je i Andrea Barzalji ali nije imao neku značajnu rolu s obzirom da su prednost pre njega imali Kanavaro, Nesta i Mataraci. A kad smo kod mladosti tu se moraju izdvojiti već pomenuti De Šiljio, te supertalentovani Insinje i Verati koji su selekciju Italije do 21 godine predvodili do srebra na nedavnom održanom EP za mlade.


        Dosta je načinu na koji Italija igra dolaskom Prandelija, a ono što je karakteristično za ovaj tim jeste da može igrati u velikom spektru formacija. Prandeli najčešće koristi 4-3-1-2, tako je bar bilo tokom kvalifikacija i to je formacija koja najbolje dovodi do izražaja kreativnu snagu italijanskog veznog reda, ali Italijanima nije bilo strano ni da izađu u Juveovom 3-5-2 sistemu, kao i u nekom 4-3-2-1 za koji se veruje da će upotrebiti na prvom meču na ovom SP protiv Engleza. Što se igračkog kadra tiče, Prandeli je imao jednu muku tokom priprema gde se povredio Montolivo, a nedavno ga je zadesila i pomenuta povreda De Šiljija, dok današnji mediji pišu i o povredi prirodnog lidera ove ekipe, sledstveno tome i kapitena, Bufona. Sada što se startnih 11 tiče postavljaju se neke dileme, ko na drugog štopera jer se Kjelini prirodno seli na beka, i kao prvog pika italijanski mediji vide Paletu, ali nije isključeno da večeras vidimo Juventusovu odbranu na delu sa Barzaljijem, Bonućijem i Kjelinijem pozadi, dok je druga nedoumica da li u napadu krenuti sa Imobileom ili Balotelijem i čini mi se da će ovaj drugi pomenuti bar u prvom meču imati prednost. Pored Imobilea, za startnih 11 se ozbiljno nameće i mladi Insinje, koji je zajedno sa Ćirom pokidao na poslednjem pripremnom meču sa brazilskim Fluminenzeom. Svakao da će biti interesantno videti u kom će smeru ići taktika Italijana na ovom turniru, a što se generalno oečkivanja tiče, Italija zasigurno ima kvalitet da prebrodi "grupu smrti", a jedino što izabranici Prandelija treba da urade jeste da i taj kvalitet potvrde.

        Comment


        • #5

          Put ka prvenstvu i istorija


          Prvi put su ucestvovali bas u Brazilu 1950. godine na prvom posleratnom Mundijalu kada su ucesce zavrsili u grupnoj fazi. Iako se Engleska smatra kolevkom fudbala, iako je dala toliko velikih igraca i fudbalskih klubova, ne moze da se pohvali vanserijskim rezultatima na Svetskim prvenstvima. Nikada nisu uspevali da uspostave neki kontinuitet rezultata a tokom 70-ih godina su imali dva vezana neuspeha kada nisu uspeli da se kvalifikuju u zavrsnice turnira u Nemackoj i Argentini(1974. i 1978. godine). Pored toga, nisu uspeli da se kvalifikuju ni 1994. godine na opste zaprepascenje fudbalske javnosti. Kada se kvalifikuju, Englezi obicno prolaze grupnu fazu i najcesce dolaze do cetvrtfinala. Cak 6 puta su takmicenje zavrsavali u ovoj fazi turnira. Vlada misljenje da tada Englezi u kakvom god sastavu izasli i u kakvoj god formi bili, ulaze u zacarani krug i vec u svlacionici gube utakmicu. Ako su i bolji od protivnika, primaju cudne golove, gube na produzetke a ne pamti se kada su izasli kao pobednici posle izvodjenja jedanaesteraca. U Engleskoj i dan danas ne mogu da zaborave penale iz 1990. godine na Mundijalu u Italiji kada su predvodjeni legendarnim Bobijem Robsonom na klupi i masinom za golove Garijem Linekerom, zaustavljeni u polufinalu od Zapadne Nemacke predvodjene Lotarom Mateusom. Tada su imali najvise ambicije i tim koji je po kvalitetu mogao da pobedi svakog i smatra se da ih je iskljucivo gubitnicki mentalitet sprecio da po drugi put osvoje najznacajniji trofej u fudbalu.


          Prvi i jedini put, Englezi su do trona dosli 1966. godine kada su kao domacini u finalu savladali Nemacku 4:2 posle produzetaka. Kontroverzni gol Dzefa Harsta je i do danasnjeg dana ostao predmet mnogih rasprava i prava je poslastica za fudbalske zaljubljenike. Nema sumnje da je Engleska predvodjena Ser Bobijem Carltonom bila prava imperija i jedna od najboljih selekcija na turniru ali ostaje gorak ukus kada se takve stvari dogode u najvecoj fudbalskoj utakmici. Velika steta jer se stavlja mrlja na velikane ove igre kakvi su Bobi Carlton, Gordon Benks, Bobi Mur, Rodzer Hant, Dzef Harst i ostali clanovi najuspesnije generacije nacionalnog tima Engleske koji su nesumnjivo spadali u krem svetskog fudbala. Prica se i dan danas o tom golu kao i o povredi Pelea, od tada se vrsi konstantan pritisak na Englesku sa kojim ona nije uspela da se nosi iako je u narednih 48 godina imala nekoliko velikih generacija koje su mogle vise. Danas kada smo u 2014. godini vec moze da se prica i o velikom kompleksu ali uprkos svemu, u Engleskoj se nadaju da bi kao 1966. godine moglo nekoliko stvari da se ponovi. Austrija je pobedila na Eurosongu, Real Madrid je bio prvak Evrope, Atletiko Madrid sampion Spanije a Englezi su osvojili svoje prvo i jedino SP. Austrija, Real i Atletiko su svoj deo posla uspesno odradili.

          Engleska se u Brazil plasirala sa 1. mesta kvalifikacione grupe sa Ukrajinom, Poljskom, Crnom Gorom, Moldavijom i San Marinom. Iako po kvalitetu evidentno odskacu od ostalih ekipa, imali su odredjenih problema jer su samo autsajdere(Moldavija i San Marino) uspeli da savladaju na gostujucem terenu dok su sa preostale tri neugodne i cvrste reprezentacije imali velikih problema. Moze se reci da su Ukrajina, Poljska i Crna Gora na svom terenu bili bolji rivali od Engleza a Ukrajinci su se uspesno nadigravali sa njima cak i u Engleskoj. Kada je bilo najpotrebnije, Englezi su ipak opravdali ulogu favorita rutinskim pobedama na svom terenu protiv Poljske i Crne Gore i tako sebi obezbedili mesto u najzanimljivijoj grupi na predstojecem Mundijalu.

          O treneru, timu i taktici





          Roj Hodzson je covek sa zanimljivom zivotnom i trenerskom biografijom. Radio je u mnogim klubovima i zemljama sa mnogo uspona i padova. Ono sto ga karakterise je to da ima odredjeni limit i da nije covek za najvise domete. Veliki deo svoje karijere je proveo u Svedskoj gde je uspesno vodio Halmstad, Orebro i Malme sa kojim je osvojio pet uzastopnih titula (dve duple krune). Kao selektor Svajcarske je takodje bio uspesan. Odveo ih je na Mundijal u SAD 1994. posle 28 godina pauze i uspeo da prodje grupnu fazu. U Danskoj se takodje odmah po dolasku u Kopenhagen okitio sampionskom titulom. Kada su u pitanju velike reprezentacije i klubovi, tu nije uspevao da se snadje i nije dosao do velikog trofeja u karijeri. Dva puta je porazen u finalu Lige Evrope(Kupa UEFA). Prvi put je bio favorit sa milanskim Interom gde je u finalu porazen od Salkea golom sadasnjeg selektora Belgije, Marka Vilmotsa. Drugi put je imao sezonu za pamcenje sa Fulamom i bio je nadomak cuda ali Dijego Forlan mu nije dozvolio da ode do samog kraja. U Liverpulu je doziveo potpuni fijasko dok sa reprezentacijom Engleske se za sada nije obrukao i odradio je ono sto se od njega ocekivalo. Prosao je grupu na EP i plasirao se na Mundijal. Evidentno je da je Hodzson najbolji kada nije favorit i kada moze da igra podredjenu ulogu bez pritiska, igrom na kontre.


          Igracki kadar i kvalitet engleskog nacionalnog tima su predmet svakodnevnih rasprava fudbalskih zaljubljenika svuda oko nas, pa cak i na ovom forumu. Obicno se ide iz krajnosti u krajnost, zavrsava se nekim detinjastim prepucavanjima i na kraju u sustini nista ne bude receno. Stoga cu maksimalno objektivno pokusati da priblizim svima situaciju u engleskom fudbalu i na neke bespotrebne stvari stavim tacku. Englezi u mnogim stvarima podsecaju na reprezentaciju Srbije. Kroz godine cesto nisu igrali oni koji su trebali. Robi Fauler ima 26 utakmica u nacionalnom timu, Met Le Tisije svega 8 a sa druge strane Emil Heski i Piter Krauc 62 odnosno 42. Postavlja se pitanje da li su Englezi stvarno netalentovana nacija ili ne umeju da koriste svoje talente na pravi nacin? Njihov osnovni problem jeste fudbalska struka. U Premijer Ligi su od trenera iz ostrvskih zemalja dominantni Skoti a vidimo da cak i Severna Irska moze da iznedri strucnjaka kakav je Brendan Rodzers. Jedna nacija koja toliko voli i ulaze u fudbal da ne moze da ima bolje od Roja Hodzsona na mestu selektora je stvarno veliki apsurd. Samim tim je igracima izuzetno tesko i neobicno da se naviknu posle svakodnevnog rada sa Rodzersom, Murinjom, Pelegrinijem i ostalim vrhunskim strucnjacima PL ekipa da dolaze u nacionalni kamp kod jednog relativno limitiranog strucnjaka, uz svo postovanje Roju Hodzsonu. Slicno je i u Srbiji kada Aleksandar Kolarov nakon rada sa gospodinom i dzentlmenom kakav je Manuel Pelegrini, dolazi da bi igrao za Sinisu Mihajlovica koji ga vredja i izmedju dve utakmice mu menja broj jer mu je ispod casti da neko nosi njegovu 11-ku. Ono sto je jos znacajno to je da Englezi nemaju prepoznatljiv sistem igre koji bi uzeli od kluba gde igra veliki broj reprezentativaca. Spanci igraju kao Barselona, Italijani kao Juventus dok Nemci uspesno igraju ono sto Bajern igra. U tom slucaju morate da menjate taktiku od zavisnosti od protivnika i prilagodjavate se situaciji jer je izuzetno tesko uklopiti velike zvezde Celsija, Liverpula, Arsenala i ostalih velikana engleskog fudbala.

          Igracki kadar nacionalnog tima Engleske sigurno nije bio jaci jos od 2004. godine. Pritom u Brazil idu oni koji to stvarno zasluzuju i osim izostavljanja Kajla Vokera, Hodzson nije napravio niti jednu gresku za razliku od EP u Ukrajini i Poljskoj gde je selekcija bila krajnje diskutabilna. Engleska u ovom trenutku ima 2 izuzetno jake postave i ne postoji profil igraca koji nemaju u ovom timu. Dzo Hart je prebrodio krizu koju je imao i ponovo uliva sigurnost medju stativama. Geri Kejhil je po misljenju mnogih jedan od tri najbolja stopera sveta u ovom trenutku dok Fil Dzagielka ne spada u najvecu klasu ali spada u one stopere koji igraju jednostavno, bez previse razmisljanja. Pritom je postao bolji igrac protekle sezone pod Robertom Martinezom. Na desnom boku je najveci problem jer Glen Dzonson vise nije onaj igrac od pre nekoliko godina ali nesumnjivo u sebi ima klasu i nikada ne znate kada moze ponovo vrhunski da odigra. Na drugoj strani su najbolji bek PL u protekle 3 sezone Lejton Bejns i mozda i najperspektivniji bek sveta Luk Sou. Zatim Stiven Dzerard u novoj roli povucenog plejmejkera, radilice poput Hendersona i Milnera, prekaljeni Lampard kao dzoker s klupe u velikim mecevima, veznjaci tehnicari koji stvaraju visak kao sto su Lalana i Vilsir, takticka masina Ros Barkli, setajuci spic kakav je Vejn Runi, mozda i najbolji 1 na 1 realizator u PL Danijel Staridz, visok a opet dovoljno tehnicki obucen spic kakav je Lambert i prodorna mlada krila Rahim Sterling i Aleks Okslejd-Cemberlejn. Jasno je da jedino sto Engleska nema jeste 10-ka poput Silve ili Ozila koja sve to povezuje u zavrsnoj trecini terena ali takvog igraca nije imao ni Urugvaj kada je dosao do polufinala u Juznoj Africi a potom osvojio Kopa Ameriku. Sta je onda problem i sta to sprecava Engleze da naprave znacajniji rezultat?

          Osim toga sto nemaju maga na klupi poput Del Boskea, Kapela(Italijan jednostavno nije mogao da razume engleski mentalitet), Hicfelda ili Van Gala, preveliki rivalitet izmedju klubova i medijska pompa dovode do toga igraci koji posle silnih kontroverznih derbija u PL dodju u nacionalni tim, jednostavno ne mogu da osete jedni druge na pravi nacin. Stalno se vode medijske rasprave poput onih ko su pravi naslednici Dzerarda i Lamparda u reprezentaciji. U samom startu se stvara veliki rivalitet izmedju mladih igraca poput Vilsira, Barklija i Hendersona i ono sto se jasno videlo u ovim prijateljskim mecevima da hemija izmedju tog tria ne postoji. U Italiji, koja je rival Englezima u grupi D, toga nema. Andrea Pirlo je igrao u tri najveca italijanska klupa i opet je obozavan od strane svih navijaca sirom Italije. Iako imaju jednu od najjacih liga i veliki broj derbija, uspevaju svoj nacionalni tim da stave iznad svega i prave vrhunske rezultate.

          Gore sam pominjao sistem i taktiku. Da se napravi trenerska komisija koju bi cinili Murinjo, Ferguson, Klop, Simeone i Anceloti, opet bi imali velike muke da nadju adekvatan stil igre za ovaj tim. Vrhunski treneri najvecih engleskih klubova imaju vise nego specificne sisteme na koje se fudbaleri vremenom naviknu. Stalno se postavljaju pitanja da li zajedno mogu Dzerard i Lampard, Vilsir i Barkli, uglavnom su dileme oko veznog reda ali niko nije postavio pitanje da li Vejn Runi i Daniel Staridz mogu da budu zajedno na terenu? S obzirom na to da Hodzson igra 4-2-3-1, jasno je da je Runi prinudjen da igra 10-ku dok je za Staridza rezervisano mesto najisturenijeg. To su dva velika ega, dva igraca koja misle da sve znaju najbolje i smatraju da nikada nisu krivi. Pitanje je da li bi i u dijamantu mogli uspesno da funkcionisu. Brendan Rodzers je uspeo da uklopi Suareza i Staridza i da od dva razmazena sebicnjaka napravi najbolji napad lige ali Roj Hodzson nije Brendan Rodzers niti je za takvo nesto sposoban. Ako su zajedno na terenu, Runi ide na 10-ku. Samim tim fali zavrsni pas u kontinuitetu a neretko lenji Staridz ostaje odsecen i ne pruza 20% mogucnosti od onih partija iz Liverpula. S vremena na vreme prikaze neki vrhunski potez ali to nije ono sto se od njega ocekuje. Kada je Runi blizi veznom redu, svojim velikim workrate-om u reprezentaciji cak i kvari igru, koliko god to cudno zvucalo. Desava se da on, Henderson i recimo Barkli(Sterling), svojim konstantim trcanjem se nadju na vrlo malom prostoru gde guse igru i ostavljaju velike razmake izmedju linija. Vezni red nepovezanom igrom cesto primorava oba beka da idu napred onda kada to ne treba da cine i stoperski par ostaje sam na svojoj polovini te Englezi primaju veliki broj golova iz kontranapada 3 na 2 ili 4 na 2. Jednostavno deluje da samo Stiven Dzerard zna svoju ulogu u reprezentaciji ali i on mnogo bolje partije pruza u Liverpulu. Ipak, kao lider jednostavno ne moze da bude izostavljen u ovako velikim mecevima a pritom njegovi prekidi donose 30-40% gol sansi.

          Za razliku od Engleza, Urugvaj i Italija su neverovatni kolektivi i spadaju u reprezentacije koje ne leze ovako predvidljivom timu Engleske. Englezi su na EP prosli grupu koju ni sami ne bi bolje sastavili jer Svedskoj, Ukrajini i onom timu Francuske najvise fali cvrstine i teamwork-a. Stoga Englezi na ovom turniru moraju da idu na iznenadjenje ukoliko zele da prodju ovako tesku grupu. Protiv Italije bi recimo mogli da izadju u dijamantu sa Dzerardom, Hendersonom, Barklijem i Vilsirom na sredini gde bi Ros Barkli vrsio konstantan presing na Andreu Pirla, coveka od kojeg zavisi protok lopte Italijana. U napadu bi umesto Staridza cak mogao da pocne Lambert cija igra ledjima od gola protiv uigrane odbrane Italije moze da bude vise nego efikasna. Runi ako bi se fokusirao na ulazak u gol sanse umesto bespotrebnog jurenja bekova bi u tandemu sa Lambertom zadao ogromne probleme odbrani Italije. Pritom bi ovakav razvoj situacije motivisao Staridza da se vise zalaze a znamo da on najvise voli velike utakmice. Protiv Urugvaja sa druge strane ne bi bilo lose izostaviti Runija i protiv spore odbrane Urugvaja igrati sa Staridzem, Sterlingom i Lalanom u ofanzivnoj trojci(tu je i Ox). Isto tako za ove dve utakmice je bolje da Fil Dzouns igra desnog beka a da Glen Dzonson pocne protiv Kostarike koja ce se sigurno povuci protiv Engleske.

          Evidentno je da je kombinacija mnogo ali je pitanje sta ce biti od svega ovoga na turniru. Englezi su vise nego predvidljivi. Ekipa koja vredi vise stotina miliona funti a ne moze da postigne gol protiv Hondurasa sa igracem vise mora dobro da se zapita sta oni ustvari rade. Licno ne vidim na koji nacin mogu da idu dalje pored dve uigranije reprezentacije sa vrhunskim strucnjacima na klupi(pritom ce se gurati Urugvaj kao juznoamericka reprezentacija). Englezi imaju tu srecu da prvi mec igraju sa Italijom koja tradicionalno sporije otvara turnir i najlosiju partiju obicno odigra u prvom ili drugom mecu grupne faze. Najvece oruzje su im prekidi i tu Roju Hodzsonu mora da se oda priznanje jer te akcije su prilicno uigrane i kada imate izvodjace kakvi su Dzerard i Bejns, golovi dolaze sami po sebi. Ukoliko budu primorani da jure rezultat protiv Kostarike za prolaz, cak i tu je moguc fijasko jer Englezi svojom losom kretnjom bez lopte prvi gol tesko postizu iz igre. Bunker + Kejlor Navas moze da im donese debakl. Bez rizika i iznenadjenja ne postoje sanse da naprave rezultat ali ukoliko se dogodi da prodju grupu, Englezi su opasnija ekipa u nokaut fazi jer onda Hodzson moze da igra defanzivnije i u slucaju penala ima petorku Dzerard-Lampard-Lambert-Runi-Bejns koji zajedno promase 2-3 penala u toku sezone. S obzirom na to da se ukrstaju sa grupom C gde nema ultra favorita, postoje sanse da se Engleskoj otvori i zreb u slucaju prolaska. Stoga im predvidjam ili vrlo los ili odlican turnir ali najrealnije je da zavrse na 3. mestu u grupi iza dve vidno bolje i organizovanije reprezentacije. Njihova 3 aduta su prekidi, nikad veci individualni kvalitet igraca od 2004. i ona suluda poklapanja sa 1966. godinom. Kao i uvek, izazvace veliku paznju javnosti ali na ovom turniru ima mnogo interesantnijih ekipa koje ce verovatno vise uraditi i zasluzuju da budu propracene kako dolikuje. Ostaje zal sto ovako kvalitetnu ekipu ne vodi strucnjak poput Rodzersa ili Martineza jer su reprezentacnije mozda i ujednacenije nego ikad te vrhunski strucnjak na klupi pravi veliku razliku i poput Prandelija na EP 2012 bi mogao ovu ekipu Engleske da uvede u samu zavrsnicu.

          Autor teksta član: S-Nash

          Comment


          • #6
            Forza Azzurri !!!

            Comment


            • #7
              Imam osecaj da Englezi dobijaju veceras.

              Comment


              • #8
                Originally posted by Sir Giggsy View Post
                Imam osecaj da Englezi dobijaju veceras.
                Zna osjecaj cesto i da prevari.

                Comment


                • #9
                  Originally posted by Brajkula View Post
                  Forza Azzurri !!!

                  Povredio zglob.
                  Golmani - Bianconeri vs. Nerazzurri In Focus - All Time Calcio

                  Comment


                  • #10
                    Ja samo nemam osećaj što guraju ovog Paletu pre Bonučija i Ranokije, no ajde.

                    Originally posted by b64Milos View Post
                    Povredio zglob.
                    Znam, no sam se potajno nadao da će ipak na gol.

                    Comment


                    • #11
                      Originally posted by Rossonero View Post
                      Zna osjecaj cesto i da prevari.
                      Nije me prevario u slucaju Holandije. ;)

                      Comment


                      • #12
                        Originally posted by Sir Giggsy View Post
                        Nije me prevario u slucaju Holandije. ;)
                        Nemoj ni veceras... Idemo Englezi :P
                        Originally posted by Vladan
                        SAFa niko nije mogao ni jednom da prezivi, Runi je to uradio dva puta. Masivan. Monumentalan. Bivsi. Pozdrav legendo, donesi Evertonu nemoguci san.
                        :vinjaksmajli:

                        Comment


                        • #13
                          Originally posted by Sir Giggsy View Post
                          Nije me prevario u slucaju Holandije. ;)
                          Onda je red da te prevari veceras.

                          Azzurri

                          Comment


                          • #14
                            Rosso nemoj da se svadjamo
                            Originally posted by Vladan
                            SAFa niko nije mogao ni jednom da prezivi, Runi je to uradio dva puta. Masivan. Monumentalan. Bivsi. Pozdrav legendo, donesi Evertonu nemoguci san.
                            :vinjaksmajli:

                            Comment


                            • #15
                              Da se potsetimo

                              Comment

                              Working...
                              X