Announcement

Collapse
No announcement yet.

Đakomo Agostini

Collapse
X
 
  • Filter
  • Time
  • Show
Clear All
new posts

  • Đakomo Agostini

    Branili su mu... Sputavali su ga... Stalnom pričom pokušavali su da mu izbiju „ludu“ ideju iz glave. Pokazao je od čega je sačinjen. Naterao je negativce da se pokaju i pruže mu ruku izvinjenja i čestitke.

    Motori – paklene mašine čija jačina, snaga i opojni zvuk brujanja cilindara koji pumpaju gorivo čine mnoge klince srećnim. Za njega, motori su bili i više od toga. Nije bio običan. Bio je i jeste rođeni šampion.

    Italijanski vozač, čovek koji ima najviše pobeda u Grand Prix istoriji motociklizma i čovek koji je osvojio 15 titula svetskog šampiona. Njegovo ime, nadimak i prezime u svetu moto-sporta izgovaraju se sa posebnom težinom – Đakomo Ago Agostini.

    agostini forum 1.jpg



    Rođen 16. juna 1942. godine u Breši, Lombardija, od malih nogu je pokazivao sklonosti ka dva točka. Pored oca industrijalca koji je želeo da se njegov sin bavi nekom egzaktnom naukom, nije bilo lako izboriti se i iskazati neko mišljenje o sopstvenoj budućnosti. Zato se Ago iskradao iz porodičnog doma i bez znanja roditelja polako kreirao svoj put ka vrhu.
    Prvi ozbiljniji susret sa moto – takmičenjima imao je u okviru brdskih trka motora. Međutim, kada su organizatori saznali da mlađani Đakomo to radi bez znanja roditelja uputili su ga ka advokatu koji mu je sastavio pismeno odobrenje za takmičenje u trkama. Problemčić je predstavljalo samo to što se otac morao potpisati na to odobrenje. Neki bi rekli zahvaljujući „ludačkoj“ sreći, drugi kažu da je to samo splet okolnosti, no bilo kako bilo, do potpisa je došlo na veoma čudan način. Naime, otac je prefiks reči ciklizam (moto), pročitao kao bi(ciklizam), tako da je ispalo da Ago zapravo dobija odobrenje za jedan drugi sport na dva točka. Mudrom ćutnjom, Ago je dobio ono što je želeo. Za oca, povratka nije bilo. Sada i zvanično Ago dobija odobrenje za bavljenje toliko željenim pozivom.

    Sa brdskih trka, Ago postepeno prelazi na ulične trke. Međutim, pre toga, zapada u oko jednom uticajnom grofu koji je u njemu video šansu da pre svega zaradi. Nakon fantastičnog debi rezultata i osvojenog drugog mesta na brdskoj trci Trento – Bondone, vozeći motor Morini od 175cc jedne privatne ekipe, dolazi u žižu interesovanja. Poziv koji se ne odbija dobio je nekoliko meseci kasnije. Grof Alfonso Morini mu pruža priliku da odvozi nekoliko testova za njegovu fabričku ekipu. Inženjeri i ljudi zaduženi za održavanje mašine shvataju da je Đakomo pravi čovek za njih i predstojeću sezonu, pa grofu Moriniju daju predlog koji on bez puno razmišljanja prihvata. Đakomu nudi prvi profesionalni ugovor koji Ago, naravno, potpisuje.

    Svoj talenat i umeće na dva točka potvrđuje osvajanjem titule prvaka Italije u klasi do 175cc, 1963. godine. Nakon što je Tarkvinio Provini odlučio da napusti ekipu Morinija i pređe u redove Benelija, Đakomo dobija šansu i koristi je na najbolji mogući način. Osvaja titulu prvaka Italije u klasi do 350cc, 1964. godine. Istu sezonu obeležilo je i učešće na trci u Monci koja se bodovala za svetski šampionat. Nakon dobijenog „wild-card“-a, svoju spremnost, volju, želju za još većim uspehom i sposobnost potvrđuje osvajanjem četvrte pozicije. Ovi rezultati zapali su za oko još jednom grofu – Domeniku Agusti.

    Grof mu nudi ugovor po kome Ago postaje vozač fabričkog MV Agusta tima koji se takmiči u okviru svetskog šampionata. Za timskog kolegu dobija Majka Hejlvuda, poznatijeg kao Mike „The Bike“. Sezonu započinje na fantastičan način. Već na svom prvom pojavljivanju osvaja prvu poziciju. Staza Nirburgring, trocilindrični MV Agusta 350cc motor i Đakomo Agostini – savršeni spoj za savršeni debi u savršenstvu svetskog šampionata.

    Sezonu u klasi 350cc, obeležila je borba za titulu sa vozačem Honde Džimom Redmanom. I kada se činilo da Ago ima u svojim rukama titulu svetskog prvaka, dolazi do nepredviđene situacije. Na poslednjoj trci sezone, na stazi Suzuka u Japanu, Đakomu puca lanac i na taj način završava trku. Trenutnu prvu poziciju zamenjuje odustajanjem, a da sve bude još žalosnije po njega, gubi i po mnogima zasluženu titulu svetskog šampiona. U klasi od 500cc, takođe, zauzima drugu poziciju generalnog plasmana. Ostaje žal, ali dva druga mesta u ukupnom plasmanu u debitantskoj sezoni 1965. godine, pokazuju da ono najbolje tek sledi.

    Na kraju sezone, Mike „The Bike“ Hailwood napušta ekipu MV Aguste i prelazi u redove Honde. Tako Ago postaje prvi vozač ekipe. Taj epitet potvrđuje osvajanjem sedam uzastopnih titula u klasama od 350cc i 500cc. U sezonama koje slede, upravo Ago i „The Bike“ postaju najžešći rivali. Najtešnja borba za titulu u klasi od 500cc viđena je 1967. godine. Obojica su u dotadašnjem delu sezone imala po pet pobeda, ali osvajanjem poslednje trke sezone Agostini osvaja titulu.

    Đakomo je učestvovao i na popularnim TT trkama na ostrvu Man. U trci koja je zauzimala posebno mesto u kalendaru svetskog motociklizma, zabeležio je ukupno 10 pobeda, odnosno 12 računajući sve kategorije u kojima se takmičio. Sezone 1972. odlučio je da se povuče iz učešća u TT trkama, nakon pogibije prijatelja Gilberta Parlotija. Smatrao je da je staza ne bezbedna da bi se na njoj vozila trka koja se boduje za svetski šampionat. Ostali vozači su podržali inicijativu, tako da je do tada najprestižnija trka u kalendaru postala deo prošlosti, 1976. godine.

    Nakon sezone 1967. ekipa Honde objavila je povlačenje iz takmičenja. To je ujedno značilo i kraj motociklističke karijere Hejlvuda i početak dominacije Agostinija. U narednih pet godina, Đakomo nastavlja niz osvajanja titula u klasi od 500cc i započinje niz od sedam uzastopnih titula u klasi od 350cc.

    Iznenađenje u prvoklasnoj Agostinijevoj režiji odigralo se na početku sezone 1974. kada odlučuje da boje MV Aguste zameni bojama Jamahe. Japanska ekipa je odlučila da uputi ponudu Agu, nakon što je njihov mladi vozač i tada možda jedini i pravi konkurent za titulu Jarno Saarinen poginuo nakon stravičnog udesa na trci u Monci, sezone 1973. Agostini prihvata poziv i na samom početku iskazuje žal što neće imati priliku da zajedno sa Jarnom ispuni Jamahin san. Prelazak u Jamahu bio je u velikoj meri začinjen i činjenicom da se u ekipi MV Aguste sve više pažnje poklanjalo mladom Englezu Filu Ridu. Naime, ekipa Aguste je u sezoni 1973. angažovala mladog Engleza koji im je trebao pomoći u konstruisanju nove četvorocilindrične mašine koja je trebala zameniti staru trocilindričnu. Ali, Rid se ne zadržava samo na testiranju, već i prekida šampionski niz Agostinija (1965-1972) u klasi od 500cc. Pravi razlog je odmah po objavljivanju vesti svima, nezvanično bio poznat. Sama vest i različite priče postaju prošlost, kada Ago već na debiju za Jamahu osvaja trku 200 milja Dejtone. Odličan uvod u nastavak prekinute šampionske serije...

    U klasi od 350cc osvaja titulu 1974. godine, dok ga tehnički problemi sa mašinom odvajaju od titule u klasi 500cc. Milo za drago vraća naredne sezone, kada još jednom ispisuje istoriju klase 500cc, s obzirom da je prvi vozač koji je uspeo da titulu osvoji u toj klasi sa dvotaktnom mašinom. Sezone 1975. Italijan je osvojio i poslednju šampionsku titulu. 1976. takmičio se i sa Jamahom i sa Agustom, kao privatnik u klasi od 500cc, a poslednju trku u klasi od 350cc vozio je u Asenu i trijumfalno je završio.

    Kraj karijere se mogao naslutiti na mestu na kom je i počeo. Staza Nirburgring, motor Agusta, poslednja pobeda Đakoma Agostinija i poslednja pobeda četvorotaktnih mašina (500cc) sve do početka novog milenijuma i povratka istih mašina na staze širom sveta. Penzionisao se 1977. godine nakon što je zauzeo šestu poziciju generalnog plasmana i ispunio svoj još jedan zacrtan cilj – takmičenje u endurance trci sa ekipom Jamahe.

    Nakon trka dvotočkaša odlučuje da se oproba i u ulozi vozača četvorotočkaša. Sledeći primer nekih kolega pre njega, započinje sa takmičenjima u okviru različitih formula šampionata. Najpre kreće sa evropskom Formula 2 serijom, da bi kasnije osnovao sopstveni tim u britanskoj Aurora Formula 1 seriji i našao se za upravljačem Vilijams FW06 bolida. Zvanično sa auto – moto karijerom prekida 1980. godine. Povratak u svet Moto GP-ja ozvaničio je 1982. godine kada postaje tim – menadžer Marlboro Jamaha tima. Kao menadžer uspešno je predvodio imena poput Kenija Robertsa i Edija Lovsona. Sezone 1992. našao se i u ulozi Cagivinog menadžera klase od 500cc. U kuću slavnih Američke Motociklističke Asocijacije (AMA), ulazi 1999. godine. Svetska motociklistička organizacija (FIM), 2000. godine dodelila mu je priznanje Grand Prix legende.

    Za 14 godina osvojio je rekordnih 15 titula svetskog šampiona (osam u klasi 500cc i sedam u klasi 350cc) i zabeležio je 122 Grand Prix pobede. Poslednjih godina, njegovoj slavi i uspehu preti jedino Valentino Rosi. Mnogi prave paralele između Rosija i Agostinija. Često ih upoređuju, iznose različite argumente, ko je imao bolji stil vožnje, ko je imao bolji odnos sa navijačima, ko je bio više spreman da preuzme rizik na stazi... Ali to su dva različita vremena.

    „Šta bi bilo kad bi bilo“ – najbolje opisuje ovu borbu. Ono što je sigurno – Ago i Doktor su vozači dva različita perioda, dve različite škole. Pustimo ih da svako uživa u svojoj slavi i prepustimo se zadovoljstvu i uživanju koje su nam obojica pružila, odnosno pružaju, jer samo tako možemo svet motociklizma posmatrati iz ugla zabave i razonode, što za nas ljubitelje moćnih dvotočkaša, on i jeste.

    Karijeru je započeo tajno, izašao je iz anonimnosti i postao ličnost kojoj se mnogi dive i veličaju. Pokazao je vrednosti koje mora imati jedan ozbiljan sportista, a pre svega čovek. Pružio je primer mladim vozačima, utabao staze nekim novim klincima... Ako se treba na nekoga ugledati, onda je to on... Ago!!!
    Attached Files
    Last edited by ; 14-07-11, 13:30. Reason: error
Working...
X