Announcement

Collapse
No announcement yet.

Škola košarke

Collapse
This is a sticky topic.
X
X
 
  • Filter
  • Time
  • Show
Clear All
new posts

  • Škola košarke

    Spontano se pojavila želja za ovakvom temom posvećenoj edukaciji članova i posetilaca ovog foruma.

    Kako košarka izgleda "iznutra", viđena očima trenera i profesionalnih košarkaša? Podelite sa nama teorijska znanja vezana za ovu igru, napišite nešto o tipovima odbrane i napada, specijalima, pripremama tima i sl. Ostavite neki korisni link, postavite šeme akcija, a sve to na nivou i evropske i NBA košarke, bilo bi lepo videti sličnosti i razlike u filozofiji i pristupu košarci iz ova dva ugla.

    Na ovoj temi ima prostora i za istorijski osvrt na razvoj košarke kao igre, na praćenje njene dinamike kroz promene pravila, kriterijuma suđenja itd.

    Ko su najveći treneri kroz istoriju, koje su inovacije unosili, kako je njihov rad promenio košarku i kako vidite košarku budućnosti.

  • #2
    Na ovom linku http://hooptactics.com/Basketball_Basics_Offenses se nalazi originalni upis, ali je na engleskom i prilično opširan, što može biti prepreka za nekog da ga isprati, pa ću ja ovde sve to prevesti na srpski. Moguće su greške kod nekih stručnih pojmova, pa se nadam da ćemo dobiti ispravke od dobronamernih i stručnih članova ovog foruma, ako ih primete. Malo poznate pojmove, kao i izraze koji se teško prevode na srpski, ili bar ja ne umem da ih prevedem te ih ostavljam u originalu, obeležiću simbolom *, a u napomeni ispod objasniti taj pojam iz referenci drugih specijalizovanih za košarku portala i sajtova.

    OSNOVE KOŠARKE

    TIPOVI NAPADA

    Različite vrste napada imaju za svrhu da izoluju ili oslobode igrača za slobodan šut protiv mnogobrojnih tipova odbrane, koristeći timsku igru. Napadi moraju biti jednostavni, sa naglaskom na egzekuciju i bazične stvari u košarci. Prostorni raspored igrača, tj. prored u napadu ima za cilj da obezbedi dobru poziciju za skok, kao i da omogući balansiranost odbrane* (balansiranost odbrane podrazumeva da prostorni raspored igrača u napadu zadrži svoju strukturu pri promeni poseda lopte i prelaska tima iz napadačkog u odbrambeni režim).
    Napadi moraju biti fleksibilni da bi odgovorili na različite tipove defanzivnog pritiska. Oni takođe moraju imati dodatne opcije koje eksploatišu bilo koje zamke odbrane, kao što je overplay* (situacija kada odbrambeni igrač postavi svoje telo na putanju kretanja igrača sa loptom koji kreće u dribling i na taj način ga natera da promeni smer kretanja)
    Napadi se mogu klasifikovati u sledeće vrste: a) rani napad, b) pozicioni (postavljeni) napad, c) vrlo pokretni napad* (nije najsrećniji prevod, ali će kasnijim opisom biti objašnjeno šta se pod njim podrazumeva), d) zonski napad, e) rašireni napad.

    a) Rani napad
    On se oslanja na brza dodavanja igračima koji trče široko, uz bočnu aut-liniju ili tzv. inbound* dodavanja (kada igrač koji je van čeone ili bočne aut-linije dodaje loptu igraču u granicama terena), a u cilju da napadač(i) stigne u polje napada pre odbrane. Prebacivanjem lopte u polje napada u roku od 2 ili 3 sekunde, odbrana se zatiče nespremna, često raštrkana po terenu i stvara se mogućnost za visok procenat realizacije. Stizanje napadača pre odbrane u polje napada omogućava povoljne meč-apove i mismečeve. Kada rani napad ne dovede do otvorenog šuta ili prednosti, važno je ne prekidati ofanzivni tok i ne dozvoliti odbrani da se postavi.


    b) Pozicioni (postavljeni) napad
    Iako mnogi timovi preferiraju brz tempo igre, tranziciju i kontra-napade koji personifikuju današnju košarku, postavljeni napad je osnonvo vezivno tkivo ove igre. Pozicioni napad se služi timskim radom i akcijama postavljanja blokova u pokušaju da se napravi dobra pozicija za šut. Tipove pozicionih napada određuje stručni štab. Na terenu, oni se pozivaju verbalno ili signalima rukom.


    c) Vrlo pokretni napad (Motion offense)
    Kroz konstantno kretanje igrača, timovi prosečne fizike i kvaliteta mogu pobediti timove koji su po tim kriterijumima bolji od njih. Međutim, to podrazumeva da ceo tim igra kao jedan. Još značajnije, to zahteva da igrači budu nesebični i stvaraju mogućnosti za otvoren šut jedni drugima. Ovo konstantno kretanje mora odlikovati svrha i strpljenje. Pošto se ova vrsta napada i sve kretnje u okviru njega baziraju više na "čitanju" odbrane nego na nekoj varijaciji pozicionog napada, to je vrlo teško protivniku da ga skautira ili brani.
    *moja napomena, izvor Wikipedia: Hank Iba i Bob Knight se smatraju začetnicima motion offense u USA.


    d) Zonski napad
    Potreba za solidnim zonskim napadom je izuzetno važna na svakom nivou košarkaške igre. Napadanje zonske odbrane zahteva kretanje lopte i kretnje celog tima, za razliku od pojedinačnih kretnji i individualnih veština kod odbrane čovek-na-čoveka. Pre nego što krenu u razmatranje bilo koje verzije zonskog napada, trener i igrači moraju imati praktično znanje o prednostima i manama zonske odbrane. Takođe moraju znati kako da iskoriste odbrambeno loše zonske igrače. Dobar šut spolja, rani napadi (kontra-napadi) i ofanzivni skok su ključni elementi za dobar zonski napad.


    e) Rašireni napad (Spread Offense)
    Ova vrsta napada se uglavnom primenjuje u završnicama utakmice u cilju čuvanja teško stečene prednosti, ili kada je ceo tim u mismeču. Šireći se po terenu, ne samo da se troši vreme, već se i povećava prostor koji odbrana mora da brani. Svakako, u raširenom napadu tim mora da nastavi da se kreće, "zaseca" (cutting) ka košu protivnika i da napada isti. Zadržavanje lopte u posedu samo u cilju da se potroši vreme će omogućiti odbrani da postane mnogo agresivnija i opasnija.

    Comment


    • #3
      12 OSNOVNIH OFANZIVNIH POSTAVKI IGRAČA

      Postoji 12 uobičajenih postavki igrača u napadu. Njihova raznolikost ima za cilj korišćenje prednosti specifičnih igrača u rosteru. Dobar ofanzivni strateg ne samo da zna dobre i loše strane svake postavke, već i kada da ih primeni. Ovo može da varira od utakmice do utakmice, čak i iz sezone u sezonu.

      JEDAN NA POSTU, ČETIRI NAPOLJU
      Jedan na postu ili četiri napolju se favorizuje kada tim ima izuzetno dobrog igrača na niskom postu, obzirom da ga izoluje za igru 1-na-1 blizu koša.


      JEDNA GOMILA (SINGLE STACK)
      Ova postavka se koristi kod odbrana koje vrše pritisak. Čim je uspešno načinjen unutrašnji pas, to ostavlja izolaciju na postu za igru 1-na-1.


      DUPLA GOMILA (DOUBLE STACK)
      Ovde se koriste dva posta da bi se oslobodili šuteri.


      DVA NA POSTU, TROJICA NAPOLJU
      Koristi se kada timovi imaju u rosteru dobra dva igrača na pozicijama 4 i 5 ("Twin towers")


      VISOKI POST, DVA-TRI VISOKO
      Koristi se kada tim nema dominantnu peticu ili kada je taj igrač dobar u šutu spolja. To otvara prostor za čeona sečenja i prodor driblingom.


      OTVORENA ILI RAŠIRENA POSTAVKA
      Ova postavke bez igrača u reketu ubrzava igru i omogućava prodore i sečenja. Obično se koristi kod timova bez centra ili na kraju utakmica da bi se sačuvala prednost u rezultatu.


      JEDAN ČETIRI VISOKO
      Ovi je odlična postavka protiv agresivne odbrane, jer omogućava pleju 4 mogućnosti za direktan pas.


      JEDAN ČETIRI NISKO
      Ovom postavkom se omogućava igraču sa loptom da odigra 1-na-1. Najčešće se koristi na kraju četvrtina.


      CENTRALNI PICK
      Ova postavka izoluje jednog visokog i jednog niskog igrača na sredini terena za pik igru, sa spot up* šuterima u uglovima. ( *spot up shooter je igrač koji uspešno šutira iz mesta, nakon što dobije loptu)


      ROGOVI
      Rogovi ili "V" formacija se koristi za pik igru. U ovom dvostrukom piku na visokom postu, plej može odigrati pik varijaciju u oba smera.


      JEDAN-TRI-JEDAN
      Ova postavka je popularna protiv zonskih odbrana. Takođe omogućava izolaciju unutrašnjih igrača (4 i 5) na niskom/visokom postu.


      PREOPTEREĆENJE (OVERLOAD)
      Postavka koja pozicionira svih 5 ofanzivnih igrača na jednu stranu terena. Koristi se prvenstveno protiv zonskih odbrana.
      Last edited by madafaka73; 09-10-17, 14:42.

      Comment


      • #4
        TIPOVI ODBRANE

        Sama košarkaška igra dozvoljava primenu mnoštva odbrambenih taktika, koje bi osujetile i borile se protiv ofanzivnih igara protivnika. Ovde dajemo primere triju osnovnih kategorija timske odbrane, uz dodatak da svaku kategoriju čini mnoštvo varijacija. I čovek-na-čoveka i zonska odbrana mogu se proširiti, tj. primenjivati na celom terenu, 3/4, odnosno na polovini terena u vidu pritiska na napadače.


        1. ODBRANA ČOVEK-NA-ČOVEKA
        Ova odbrana uparuje odbrambene igrače sa odgovarajućim igračima napada. To uparivanje se obično bazira na fizičkim karakteristikama i sposobnostima igarača.


        Suštinski, postoje 3 tipa ovakve odbrane: standardna, sa preuzimanjem i sagging ili pack-line* odbrana.
        *pokušavao sam da nađem adekvatan prevod, ali nisam našao ni jedan naš stručni izraz za ovaj tip odbrane. Ako neko zna neka javi da ispravim.

        a) Standardna čovek-na-čoveka odbrana
        To je agresivna odbrana koja prouzrokuje ozbiljne probleme protivničkim spot up šuterima i lošijim driblerima. U ovom tipu odbrane, odbrambeni igrač će morati da se probija kroz mnogobrojne blokove. Ova odbrana je osetljiva na prodore driblingom, kao i blokove koji se prave za napadača sa loptom.


        b) Čovek-na-čoveka odbrana sa preuzimanjem
        Mogućnost da se napadnu linije dodavanja čini ovu odbranu odličnim oružjem protiv vrlo pokretnog napada (Motion offense). Kod ove odbrane igrači će menjati napadače koje čuvaju kod svakog postavljenog bloka (pika). Mana ove odbrane je da može, u nekim slučajevima, dovesti do ozbiljnih mismeč situacija.


        c) Sagging ili pack-line odbrana
        Ovaj tip odbrane može biti vrlo koristan protiv tima koji nema dobre šutere, a dosta dobro sprečava i ulaze driblingom. Odbrambeni igrači će ili preuzimati ili ići ispod bloka (pika). Međutim, ovoj vrsti odbrane probleme prave timovi sa dobrim šutom.



        2. ZONSKA ODBRANA

        Kod zona, odbrambenim igračima se daje zadatak da brane specifični deo terena. Različite vrste zona su nazvane ili okarakterisane kroz postavke tj. raspored igrača na terenu.


        a) Zona 2-3
        Zonski raspored igrača u ovoj formaciji podrazumeva dvojicu igrača tek iznad linije za slobodna bacanja i tri igrača postavljena duž čeone linije.
        Prednosti: odbrana čeone linije i skok
        Slabosti: krila (pod uglom od 45°) i centralna pozicija linije za tri (90°)


        b) Zona 2-1-2
        Sličan raspored igrača kao kod zone 2-3, stim da je srerdišnji igrač kod čeone linije pomeren napred, skoro do linije slobodnih bacanja.
        Prednosti: zaštita sredine i centra reketa
        Slabosti: krila (45°), uglovi, centralna pozicija linije za tri (90°)


        c) Zona 1-2-2
        Igrači se postavljaju na sledeći način: 1 na vrhu linije za tri, 2 na krilima i 2 ispred čeone linije
        Prednosti: odbrana spoljnih pozicija
        Slabosti: sredina reketa i uglovi


        d) Zona 3-2
        Raspored igrača kod ove odbrane je sličan odbrani 1-2-2, s tim da se centralni igrač odbrane povlači nazad, na liniju slobodnih bacanja. To omogućava krilnim pozicijama da ispolje dodatni pritisak u odbrani.
        Prednosti: Duž linije slobodnih bacanja
        Slabosti: vrh linje za tri i uglovi


        e) Zona 1-3-1
        Tri igrača su raspoređena duž linije slobodnih bacanja, 1 je ispred samog koša i 1 na vrhu linije za tri.
        Prednosti: Duž linije za slobodna bacanja i na vrhu linije za tri
        Slabosti: uglovi


        f) Match-up zona
        Mečap zona može da proizađe iz osnovih postavki zona 2-3 ili 1-3-1, ali uzima takvu formu koja se prilagođava ofanzivnom rasporedu igrača.
        Prednosti: uparivanje sa ofanzivnom postavkom
        Slabosti: sečenje, zasecanje (cutting)



        3. KOMBINOVANE ODBRANE

        Treći tip odbrane koji se može koristiti je kombinovana odbrana. U toj odbrani neki igrači dobijaju zadatak da igraju odbranu čovek-na-čoveka, dok ostatak odbrane igra zonu. Ovaj tip odbrane se uglavnom koristi za neutralisanje sjajnih individualaca u napadačkoj ekipi. Mogu biti vrlo efikasne protiv timova koji nisu spremni da ih napadnu, ali su i ranjive, te zbog toga se ne koriste kao primarno oružje u timskoj odbrani.


        Evo nekih primera kombinovanih odbrana.

        a) Kvadrat & 1 (Box & One)
        Verovatno najčešća vrsta kombinovanih odbrana, gde četiri igrača zoniraju u formaciji kvadrata, a peti igra agresivno na sprečavanju dodavanja ka određenom napadaču.


        b) Dijamant & 1
        Ovo je varijacija prethodne odbrane i upotrebljava se kad protivnik koristi neku od šema napada sa jednim bekom na centralnoj poziciji.


        c) Trougao & 2
        U ovoj kombinovanoj odbrani trojica igrača zoniraju u trouglu, dok ostala dvojica zauzimaju povoljne pozicije za branjenje dodavanja određenim napadačima.


        d) Kombo
        U ovoj kombo varijanti zoniraju se unutrašnje pozicije, dok se na spoljnim igra odbrana čovek-na-čoveka. Tri spoljna odbrmbena igrača zauzimaju dobre pozicije za sprečavanje dodavanja, a dva unutrašnja igrača zoniraju duž čeone linije kao u 1-2-2 zoni. Ova varijanta se obično koristi da zaustavi prodor igru i protiv raznih tipova raširenog napada, kao što je npr. "North Carolina four corners"* napad.

        Comment


        • #5
          O NAPADU U KOŠARCI - DETALJNIJE

          Coach Ari Fisher

          Trenirajući timove na svim novoima košarke, zaključio sam da postoje 4 osnovne norme ofanzivne igre. One su neophodne bez obzira na šemu napada koji se koristi ili tempo igre.

          1. Kretanje lopte
          Svaki tim koji napda u stratu je u prednosti jer zna šta će igrati, poznaje šemu ili koncept, dok odbrana reaguje na nepoznato. Kada napadač zadržava loptu ili dribla u mestu, to eliminiše početnu prednost. U svakom napadačkom sistemu igrač treba zadržati loptu u posedu dok izboji do dva. Igrač treba, posle prijema lopte, da se ustremi ka cilju, a ne da dribla loptu nepotrebno. Dribling se koristi kada se napada koš, da bi se popravio ugao dodavanja ili da se oslobodi pritiska odbrane. Uspešno kretanje lopte podrazumeva da ona ide i do posta (reketa), kao i duž perimetra. Ulaz kroz sredinu je jedan od najboljih načina da se nadigra odbrana. Lopta ne bi trebala da se duže zadržava kod jednog igrača. Kada se ona prebacuje sa strane na stranu, to tera odbranu da se pomera. Ako se odbrana konstantno pomera, šansa da će doći do sporijih reakcija iste ili do pukotina postaje veća.

          2. Kretanje igrača
          Tesno vezano za kretnju lopte je kretanje igrača. Nepokretan napadač se lako čuva. A u napadačkoj igri igrač treba da bude "težak za čuvanje". U svakom slučaju, kretnje moraju biti svrsishodne. Aktivnost ne mora da znači i uspešnost. Sečenja (cuts) moraju biti precizna i igrači bi trebali da sačekaju ako im prilazi blok da bi maksimalno iskoristili njegovu funkciju. Zasecanja treba da budu brza, da spreče stranu pomoći , što može dovesti do izolacije odbrambenog igrača u nastavku akcije.

          3. Prored (Spacing)
          Čak Dejli (*Chuck Daly, legendarni trener Detroit Pistonsa) je rekao: "Napad je prored i prored je napad". Da bi prored imeđu igrača bio efektivan, oni moraju stajati jedan od drugog na rastojanju između 3.5m i 5.5m u svakom trenutku, osim ako neko postavlja blok. Dobar prored omogućava bolje putanje za ulaz i egzekuciju nekim od 1-na-1 poteza. Čak i kada se koriste šablonski (pattern) napadi (flex, UCLA high post, Princeton), uigrane akcije (set plays) ili različite varijante visoko pokretnih napada (Motion ofense) - pravilan prored je ključna stvar.

          4. Driblanje (vođenje) lopte bez grešaka*
          *ovde je napravljena greška na sajtu i nema teksta vezano za ovu normu, ali eto bar preko naslova možemo pretpostaviti o čemu se radi

          Comment


          • #6
            POZICIJE IGRAČA

            Po prvobitnim pravilima košarke nije bilo ograničenja u broju igrača na terenu. Šta više, bilo je utakmica sa po 50 igrača u jednom timu. Međutim, savremena pravila propisuju samo pet igrača na parketu u jednom momentu. Ova petorka se obično sastoji od dva beka, dva krilna igrača i jednog centra. Svaka od ovih pozicija zahteva specifične obaveze i veštine.


            PLEJMEJKER (Point guard, skraćeno PG)
            Za njega se kaže da je "trener na parketu". Uobičajeno, to je najniži igrač u postavi. Mora posedovati dobar dribling i pas. Treba da donosi dobre odluke, koristeći prednosti kapaciteta i specifičnosti svojih saigrača. Mora imati dobar pregled terena, dodavanjima kreirati otvorene šuteve saigrača. Retko gubi loptu. Većinu poena postiže driblingom iz ulaza. Takođe, mora biti sposoban da prepozna postavku odbrane, mismečeve, kao i da bude svestan trenutnog rezultata, vremena na satu, situacije sa timskim faulovima i brojem tajm-auta koji su ostali na raspolaganju njegovom timu. Odgovoran je za balans odbrane* kod šuteva saigrača
            *balans odbrane(defensive balance) je termin koji sam objasnio u jednom od prethodnih postova

            BEK ŠUTER (Shooting guard, skraćeno SG)
            Najbolji šuter spolja u timu. Težak za čuvanje. Mora imati sposobnost da iskreira otvoren šut u svom dometu* (shoot range - udaljenost od koša sa koje šuter ima najbolje procente uspešnosti), a ne dozvoliti da ga njegov ego i pritisak sa strane odvedu u šuteve van dometa. Zna kako da iskoristi timske blokove da bi došao do otvorenog šuta. Mora da poštuje timsko "hranjenje" loptama. Ima zadatke vezane za ofanzivni skok i one vezane za sekundarnog pleja.

            NISKO KRILO (Small forward, skraćeno SF)
            Najkompletniji igrač u timu kada je u pitanju igra i unutra i spolja. Mora biti agresivan i dovoljno snažan da napravi probleme u unutrašnjoj igri, ali i dovoljno pokretan i brz za igru na spoljnim pozicijama. Posle SG najbolji timski šuter spolja i igrač prodora. Najviše šuteva upućuje iz delova terena oko čeone linije. Primarni zadaci su skok u napadu i dobra defanziva.

            KRILNI CENTAR (Power forward, skraćeno PF)
            Drugi po snazi i veličini u timu. Treba da ima post igru, kao i da pogađa šuteve sa distance (oko 4.5m od koša). Mora imati osobine koje mu omogućavaju da igra centra u nekim momentima igre. Treba da zna da pravi dobre blokove u napadu i da ima dobar defanzivni skok.

            CENTAR (Post ili Center, skraćeno C)
            Najviši, najsnažniji igrač u timu. Uglavnom igra na pozicijama niskog posta blizu koša. Mora znati da se pozicionira u reketu i da bude ofanzivna pretnja u unutrašnjoj igri. Treba da zna da postavlja dobre blokove saigračima. Mora da bude sposoban da brani reket. Primarne obaveza su defanzivni skokovi. Definitivno je je velika prednost imati dominantnog igrača na niskom postu.

            ŠESTI IGRAČ
            Najbolji igrač koji ulazi sa klupe. Značaj "šestog čoveka" u košarci se ne može dovoljno naglasiti. On je nešto što je zajedničko za sve velike timove. Utvrđivanje i korišćenje uloge šestog čoveka je, na mnogo načina, mnogo važnija odluka trenera nego ona ko će biti u stratnih pet. Da bi bio uspešan, šesti igrač mora posedovati bolje liderske sposobnosti i veštine nego neki od startera. Dodatno, šesti igrač obično može igrati više od jedne pozicije. Bez izuzetka, njihova uloga kada uđu u igru je da donesu više energije i unaprede igru svog tima.

            DEFANZIVNI SPECIJALAC
            Uloga koja je vitalna za tim, čiji se značaj često previđa. Imati izvanrednog specijalistu za odbranu, igrača koji će ne samo dobro sprečavati ofanzivca da primi loptu, već biti i majstor odbrane jedan-na-jedan, je ključna za šampionske ambicije svakog tima. Ono što čini jednog defanzivca uspešnim za ovu ulogu je da ima dobru odbranu i na igraču sa loptom i bez lopte, da poseduje jak karakter i snažnu odlučnost, istrajnost. Oni su posebno motivisani kada treba da zaustave i izbace iz ritma protivničkog najboljeg poenter. Njihov fokus je posebno na istrajnosti u prilikama sprečavanja dobrog šutera u poslednjim sekundama napada. Pošto je njegova uloga primarno defanzivna specijalnost, svaki ofanzivni učinak je samo bonus. Oni su tu da brane, a ne da poentiraju.

            Comment


            • #7
              OFANZIVNE SITUACIJE

              AKCIJE IZ AUTA (Out of bounds plays)

              Neki treneri preferiraju da loptu ubace iz auta i onda postavljaju napad, dok drugi na to gledaju kao na priliku da se napadne; te zahvaljujući činjenici da većina ekipa nije pripremljena da brani takve situacije, koriste nekoliko akcija iz auta tokom meča. Kako bilo, primarni cilj izvođenja lopte je da ono bude uspešno i da lopta dođe u ruke najboljih šutera radi visokih procenata realizacije.

              ZAHTEVI: VIZIJA, KOMUNIKACIJA, EGZEKUCIJA I TAJMING

              Akcije iz auta su uspešne kada se sečenja, blokovi i dodavanja izvršavaju kroz određene tehnike i preciznost. Igrači moraju biti spremni da predvide i pročitaju defanzivne kretnje. Oni treba da znaju koju opciju da upotrebe kada odbrana zonira, preuzima, igra agresivno na postavljene blokove itd. Igrači moraju biti svesni i spremni da iskoriste napažnju odbrane, a takođe vode računa o balansu odbrane* (korektan prored igrača u napadu koji može lako da se transformiše u odbrambenu strukturu u slučaju gubitka poseda) i o safety outlets* (odušak, osiguravanje odbrane - u smislu da se postavi jedan igrač koji će predstavljati odušak, rezervu ako igra iz auta ne prođe kako treba, tj. u slučaju gubitka lopte i kontranapada protivničke ekipe).

              AUTOMATSKA ČITANJA su prva opcija za svaku akciju iz auta:
              1. Igrači treba da zasecaju ka košu za polaganja u svakom momentu kada im njihovi čuvari okrenu leđa ili skrenu pogled sa njihovog kretanja
              2. Kada saigrač koji prilazi da primi loptu nije pokriven, treba izvršiti prostu give & go*igru (manevar kada igrač predaju loptu saigraču i kreće ka košu očekujući povratni pas).
              3. Ako odbrambeni igrač brani dodavanje licem ka dodavaču van linije, odnosno leđima ka igraču koga čuva, onda dodavač može izvšiti lob pas preko njega.
              Kod automatskih čitanja igrači komuniciraju očima ili govorom tela.
              Akcije iz auta, prezenzovane na HoopTactics (http://hooptactics.com/), su se tokom vremena pokazale dobrim za realizaciju šuteva sa visokim procentom realziacije. Ako takav šut nije moguć, onda svaka ova akcije treba da "klizne" u neku od prethodno udređenih akcija, što eliminiše bilo kakve ishitrene šuteve.

              Razmotrićemo dva tipa ovakvih akcija: one koje započinju izvođenjem lopte iza čeone linije i one iza bočnih linija.

              1. AKCIJE SA ČEONE AUT LINIJE
              Ove akcije definiše brza pick & roll igra na čeonoj liniji.


              1. Napad u kvadratu

              a) Ubacivanje sa desne strane koša

              a1) Iz napada u kvadratu, O5* pravi blok na čeonoj liniji za O4. O4 dolazi iza bloka koji mu je napravio O5, čekajući kvalitetan pas od O2 za poentiranje. Iza O3 pravi blok za O1.
              (oznake O1, O2, O3, O4 i O5 označavaju pozicije igrača u ofanzivnom režimu, tako da se npr. O5 odnosi na centra ekipe koja napada)


              a2) Ako/kada odbrana odigra preuzimanje, O2 gleda da doda do O5. Ako O2 ne može dodati loptu ni O4 ni O5, onda gleda da doda do O1 koji izvršava prethodno definisanu kretnju.


              b) Ubacivanje sa leve strane koša
              Identične akcije, preslikane u ogledalu

              Pored ovoga, postoje i druge akcije sa čeone linije za napad iz kvadrata: Single/Double, Pick the Picker, Weakside Lob, Screener Lob


              2. Napad u liniji

              Ovo je bazično ista igra kao i kod napada u kvadratu. Međutim, pošto se u uglove postavljaju dva šutera, to stvara probleme u mečapu i eliminiše stranu pomoći kod pik& roll igre na niskom postu. (*napomena: loptu ubacuje O3, igrač na poziciji krila, tako da to ostavlja 2 grupe visinski jasno diferenciranih igrača (4 i 5, odnosno 1 i 2) gde je preuzimanje ili pomoć dosta otežano)

              a) Ubacivanje sa desne strane koša

              a1) O3 ubacuje loptu i prvenstveno gleda da ostvari brzi pas do O1 ili O2 u uglovima, ako nisu pokriveni. O5 se kreće kroz reket i postavlja čvrst blok na X4* (X4 je odbrambena četvorka). Ako/kada odbrana juri preko bloka ili ide ispod njega, O3 izvršava visoko lob dodavanje ka O4 i sledi šut.


              a2) Ako/kada odbrana igra preuzimanje ili Show & recover* (jedan od načina branjenja pik igre, detaljnije o tome u nekim sledećim postovima), dodavač O3 gleda da asistira ka O5 koji se otvara iz bloka ka košu.


              a3) Ako/kada pik & roll varijante ne dovode do pozicija za visoki procenat realizacije, O3 izvršava direktni "oslobađajući" pas ka O1. O3 zatim prolazi tik pored blaka koji mu pravi O4 i zauzima poziciju u uglu, dok O1 izvršava prethodno utvrđenu kretnju.


              b) Ubacivanje sa leve strane koša

              Identične akcije, preslikane u ogledalu

              Pored ovoga, postoje i druge akcije sa čeone linije za napad iz linije: Pinch Double, Loop


              3. Napad u nizu

              Ova akcija ima za cilj da iskoristi visinski mismeč. Ona može stvoriti ozbiljne probleme svakom tim koji nema dovoljnu visinu i/ili loše brani pik igru.

              a) Ubacivanje sa desne strane koša

              a1) Lob pas: O4 se postavlja na skraćeni korner* (short corner - deo terena koji se nalazi između ivice reketa i ugla, bliže uglu, uz čeonu liniju), a O3 pravi blok za O5. Izvođač lopte O2 dodaje lob pasom do O5, a zatim postavlja blok za njega u reketu. O2 može dodati do O3 ili O4 ako su slobodni. O1 se povlači unazad i otvara za "oslobađajući" pas.


              a2) Blok na niskom postu: Ako lob pas nije moguće izvesti, O2 gleda da ubaci loptu do O3 ili O4, ili direktno dodaje do O1. O4 pravi blok na niskom postu za dodavača O2. Ako se O2 ne otvori iz bloka O4 kako treba, onda O1 započinje kretnje kontinuiteta.


              b) Ubacivanje sa leve strane koša
              Identične akcije, preslikane u ogledalu

              Pored ovoga postoji još jedna varijanta napada sa čeone linije iz niza: Tandem Base


              4. Napad u trouglu

              Ovo je efikasna vrsta igre i protiv zonske odbrane i protiv odbrane čovek-na-čoveka.

              a) Ubacivanje sa desne strane

              a1) Dvostruki uzastopni blok: O5 postavlja blok za šutera O2. O4 zatim pravi leđni blok za O5. O3 ubacuje loptu i traži pasom O2 ili O5 koji izlazi iz bloka O4.


              a2) Kontinuitet: Ako O2 nema visok procenat šuta ili se lopta direktno ubaci do O1, akcija teče po unapred određenom kontinuitetu.


              a3) Automaski: Ako/kada odbrana brani unutrašnju igru i ostavlja izvođača lopte nečuvanog ili zoniranog, O3 ima opciju brzog pasa ka O5, posle čega ulazi u teren i čeka povratni pas.


              b) Ubacivanje sa leve strane koša

              Identične akcije, preslikane u ogledalu

              Pored ovoga, postoji još varijanti napada se čeone linije iz trougla: Base Pinch, Back Screen i Base Cross Screen



              AKCIJE SA BOČNE AUT LINIJE

              1. Napad u kvadratu - Zipper* (rajsferšlus)

              a) Ubacivanje sa desne strane

              a1) O5 postavlja blok nisko za šutera O2. Loptu ubacuje O1 i gleda da doda do O2 koji izlazi iz bloka O5, ili direktno do O5 koji ostvaruje poziciju građenjem.


              a2) Ako O2 ne uzme šut, on gleda da doda do O3, koji izlazi sa slabije strane niskog bloka koji mu je napravio O4. Ako/kada O3 nema otvoren šut, on driblingom vodi loptu do krila* (45°), odakle dodaje loptu do O4 koji je ostvario poziciju na postu.


              b) Ubacivanje sa leve strane

              Identične akcije, preslikane u ogledalu

              Pored ovih, postoje i druge varijacije akcija sa bočne linije iz napada u kvadratu: Flex, Mid Screen, Tandem Base, Direct Post, Pinch


              2. Napad u liniji - jedan/dvostruki blok

              Ovaj napad ima za cilj da oslobodi šutera kroz niz blokova u prostoru oko čeone linije. Pošto početni napad ide kroz sredinu, napadaju se obe strane odbrane istovremeno, čineći pomoć u odbrani skoro nemogućim. Poesbno je efektivan bilo protiv zonskih, bilo protiv odbrana čovek-na-čoveka.

              a) Ubacivanje sa desne strane

              a1) Niski blok: O5 pravi niski blok za O1, dok O3 i O4 prave dvostruki blok na slabijoj strani. Šuter O2 ubacuje loptu do O1 i zaseca ka košu. O1 prenosi loptu driblongom do sredine polja napada. Napomena: ako odbrana preuzme kod početnog niskog bloka, O2 može odmah dodati do O5 koji je ostvario poziciju na postu.


              a2) Opcije kod jednog ili dvostrukog bloka: Posle zasecanja ka košu, O2 ima opciju da se vrati iza jednog bloka koji mu pravi O5, ili da nastavi i iskoristi dupli blok postavljen od strane O3 i O4. O3 se kreće suprotno od O2 i u ovom drugom slučaju prolazi pored bloka, a u prvom slučaju O3 iskače iz O4 bloka.


              a3) Automatski lob pas: U svakom momentu kad je odbrana okrenuta licem ka O1 ili O5, O2 gleda da izvrši brzi lob pas.


              b) Ubacivanje sa leve strane

              Identične akcije, preslikane u ogledalu

              Pored ovih, postoje i druge varijacije akcija sa bočne linije iz napada u liniji: Flex, X Special


              3. Napad u nizu

              Ova varijanta je vrlo prosta, ali efektna u smislu stvaranja mismeča na niskom postu.

              a) Ubacivanje sa desne strane

              a1) Šuter O2 iskače ka uglu iz bloka koji mu pravi O5 da uzme šut. O1 zaseca ka košu iz slabije strane O4 leđnog bloka i oslobađa se za eventualni lob pas ili, što je važnije, da postigne poziciju za ofanzivni skok.


              a2) Izolacija na postu: O2 dodaje do O5 koji se pozicionirao na postu, odakle može da iskoristi neki od adekvatnih ofanzivnih poteza u zavisnosti od postavke odbrane. Ako je otvoren, O5 može da pokuša pas ka O1 koji zaseca ka košu sa slabije strane.


              b) Ubacivanje sa leve strane

              Identične akcije, preslikane u ogledalu

              Pored ovih, postoje i druge varijacije akcija sa bočne linije iz napada u nizu: Double Double, Triangle Post Lob, Vertical Opt #2, Vertical Opt #3, Vertical Opt #4, Vertical Opt #5


              4. Napad u trouglu

              Dupli i uzastopni blokovi je jedna od verzija ovog napada koja omogućava oslobađanje šutera i situaciju sa visokim procentom realizacije. Sadrži niz uzastopnih blokova i završava ubitačnim duplim blokom.

              a) Ubacivanje sa desne strane

              a1) Niski blokovi: O1 pravi blok za O5 i iskače. O4 i O2 prave uzastopne blokove za O3, koji posle izvođenja lopte do O5 zaseca ka košu koristeći uzastopni blok. O5 dodaje do O1 koji je prosleđuje do O3.


              a2) Dupli blok: Kada doda do O1, O5 pravi dupli blok zajedno sa O4 za šutera O2. O1 ima zadatak da doda do O2 koji izlazi iz ovakvog duplog bloka.


              a3) Kontinuitet: Ako/kada šuter O2 nije slobodan, akcija napada teče u kontinuitetu. O4 razbija dvostruki blok i napada koš koristeći blok od O5. O3 nastavlja kretanje ka krilu (45°)


              b) Ubacivanje sa leve strane

              Identične akcije, preslikane u ogledalu

              Pored ovih, postoje i druge varijacije akcija sa bočne linije iz napada u trouglu: Single Double, Flex

              Comment


              • #8
                Linija pomoći je zamišljena linija koja povezuje tačke koje se nalaze na sredini čeonih linija. Ona je bitna za igrače u odbrani jer deli teren (pogotovo polje odbrane) na stranu lopte (naziva se još "opterećena strana", "jaka strana") i stranu pomoći ("stranu od lopte", "neopterećena strana", "slaba strana"). Igrači na strani pomoći, u cilju pomaganja igračima na strani lopte, treba više ili manje da se približe liniji pomoći. Oni to čine u zavisnosti od toga, koji od sistema odbrane igraju i gde se u odnosu na loptu nalazi igrač za kojeg su zaduženi.

                evo još nekih osnovnih pojmova vezanih za košarku

                Pod tehnikom košarke se podrazumeva niz specifičnih stavova, položaja, radnji i kretanja koje su neophodne za odvijanje ove sportske igre.
                Košarka obiluje velikim brojem elemenata.
                Tehnički znači da se element izvodi racionalno, bez suvišnih kretnji.
                Taktički znači da se element primenjuje u uslovima utakmice, tj. u odnosu na situaciju u igri.
                Vođenje je aktivnost košarkaša u posedu lopte koji se, dok njome manipuliše, kreće najkraćom putanjom tj. linijom prodora i brzinom približno maksimalnoj, ka protivničkom košu. Pri vođenju se lopta nalazi ispred igrača.
                Dribling predstavlja aktivnost košarkaša koji manipuliše loptom, krećući se više horizontalno po terenu (paralelno sa čeonom linijom).
                Demarkiranje koristi igrač koji pokušava da se oslobodi svog direktnog protivnika (čuvara) u cilju prijema lopte, pri čemu koristi promenu tempa, pravca i smera kretanja (a najčešće njihovu kombinaciju).
                Naskok je zaustavljanje igrača u posedu lopte (najčešće u paralelnom stavu), nakon vođenja ili driblinga. Posle naskoka igrač može odmah da izvede skok šut, ili da doda loptu sa ili bez prethodne upotrebe finte.
                Prodor je, u širem smislu, svako kretanje igrača u posedu lopte ka košu koji napada. Međutim, u užem smislu (za razliku od vođenja), igrač pri kretanju po liniji prodora najčešće koristi dvokorak nakon kojeg upućuje loptu ka košu.
                Pivot je termin koji u košarci ima dvostruko značenje. Koristi se za označavanje igrača na poziciji centra koji se postavlja leđima košu, nešto izvan i sa strane reketa. Pivot može da predstavlja i košarkaški element, pri kojem igrač može da načini više koraka, pod uslovom da ne odvoji stajnu tj.pivot nogu od podloge.

                Sportska taktika se definiše kao smišljen, racionalan i ekonomičan način vođenja sportske borbe - takmičenja.
                Taktička priprema košarkaša podrazumeva smišljen i planski organizovan vaspitno-obrazovni proces sa ciljem sticanja: znanja, umeća, navike, taktičkih informacija, razvijanja taktičkog mišljenja za efikasno vođenje sportske borbe u košarci.
                Linija prodora je zamišljena linija koja povezuje igrača u posedu lopte i koš na koji napada.
                Udvajanje je sinhronizovana aktivnost dva igrača u fazi odbrane. Jedna je od faza zonskog presinga i sastavni deo „presinga“ sa udvajanjem („čovek na čoveka“). Izvodi se tako što igrač koji prati igrača u posedu lopte, pokušava da ga usmeri ka saigraču koji treba da ga zaustavi na određenom mestu na terenu.
                Preuzimanje je aktivnost dva igrača odbrane koji se međusobno zamenjuju u čuvanju napadača za koje su do tada bili zaduženi. Ako više od dva igrača (tri, četiri, a ponekad i cela petorka) sarađuje preuzimanjem odgovornosti za protivničkog igrača za kojeg do tada nisu bili direktno zaduženi, onda se to naziva rotacija.

                Comment


                • #9
                  INDIVIDUALNE VEŠTINE I TEHNIKE ODBRAMBENOG IGRAČA

                  Defanzivne osnove se moraju raščlaniti i konstantno uvežbavati na svim nivoima košarke. Igrači moraju da nauče kako da brane igrača sa loptom, igrača bez lopte, igrača koji zaseca, igrača u reketu i kako da grade i skaču posle šuta.
                  (*box out - građenje igrača)


                  OSNOVE ČUVANJA IGRAČA SA LOPTOM

                  Defanzivci moraju preuzeti inicijativu i napasti, a ne samo reagovati na ofanzivne kretnje igrača sa loptom. Treba eliminisati "trostruku pretnju" na taj način da se napadaču oduzme mogućnost šuta i pasa, tj. primora ga na dribling. Razlog je prost - napadač ne može poentirati dok vodi loptu. (*triple threat - trostruka pretnja. Odnosi se se na bazični košarkaški stav koji napadač zauzima kada je lopta kod njega u posedu. Kolena su blago savijena, leđa prava, stopala razmaknuta, lopta se drži u visini glave, ali da ne zaklanja pogled ka košu. Iz tog stava napadač trostruko preti: preko šuta, pasa ili driblinga. Ako krene u dribling, lopta prvo ide na bok, posle čega se spušta na parket i započinje se dribling).

                  Čuvanje igrača koji vodi loptu
                  Odbrambeni igrač na lopti treba da zauzme niski stav, sa aktivnim pokretima ruku i stopala, usmeravajući igrača sa loptom ka bočnim linijama ili uglu gde se može postaviti zamka za njega. Treba da bude agresivan i da pokuša napadača izbaci iz ravnoteže putem defanzivnih "lažnjaka".
                  (*trap - zamka. Posle uspešnog usmeravanja igrača sa loptom na za to predviđeni deo terena, a obično je to ugao ili prostor oko bočne linije, odnosno delovi terena gde je napadaču smanjena mogućnost i prostor za dribling, pas ili šut, otvara se mogućnost za postavljanje odbrambenih zamki, tj. udvajanja napadača, čime se on tera na grešku, bilo pogrešnim pasom, gubljenjem lopte, pravljenjem koraka i sl.)
                  (*fakes - lažnjaci. Defanzivni i ofanzivni pokreti telom ili delovima tela koji usmeravaju pažnju direktnog protivnika na kretnju koju izvođač lažnjaka neće napraviti. Posle uspešno izvršenog lažnjaka, igrač brzo i odlučno kreće na suprotnu stranu od one nagoveštene lažnjakom u cilju sticanja prednosti nad protivnikom)

                  Čuvanje driblera
                  Treba ograničiti driblera tako što će ga odbrambeni igrač telom i kretnjama usmeravati ka čeonim linijama ili uglovima terena ka zamci. U košarci današnjice, većina igrača je vrlo dobro tehnički obučena u baratanju loptom i pokretima kao što su prednja, srednja i zadnja promena, okret. Pošto se svi ovi pokreti koriste da napadač prođe odbrambenog igrača, defanzivac se mora fokusirati na samog driblera, a ne na pokrete koje on izvodi. Da bi uspeo u tome, defanzivac mora biti u niskom stavu, raširenih kolena i brzih pokreta stopala u stranu ili napred. On treba da brani driblera, a ne loptu. Ne treba da ide na pokušaje krađe lopte sve dok igrač sa loptom ne napravi neku veću grešku u driblingu.
                  (*crossover - prednja promena, vrsta driblinga)

                  Napad na dribling
                  Svaki put kada napadač krene u neki dribling, defanzivac ga mora odmah agresivno napasti i izvršii pritisak, maksimalno ga ispratiti u kretanju i stalno rukama pratiti kretanje lopte. Cilj je da se napadač natera na loš pas ili da potroši mnogo vremena pre nego što se oslobodi lopte.


                  OSNOVE ČUVANJA IGRAČA BEZ LOPTE

                  Ovo je osnova svake dobre timske odbrane. Glavne odlike dobre odbrane igrača bez lopte je sprečavanje prvog pasa, neutralisanje zasecanja ka košu, puštanje šuta (*sagging off - podrazumeva "labaviju" odbranu na nekom igraču kome se dopušta šut sa poludistance ili za tri jer nema dobre procente sa tih pozicija. Klasičan primer sagging-a je odbrana na Nelsonu ove sezone), pokrivanje igrača koji prima loptu u rotacijama.

                  Sprečavanje prvog pasa
                  Napadanje linije dodavanja na strani lopte se vrši u niskom stavu i raširenih kolena, a telo se postavlja između dodavača i lopte, dlanom prema dodavaču, a bližom rukom na liniji dodavanja. Perifernim vidom pratiti i dodavača i primača u svakom momentu.

                  Podrška na strani pomoći (na strani od lopte)
                  Posle sagging off odbrane na strani od lopte, otvara se mogućnost pomoći saigračima kod driblinga, preko udvajanja, sprečavanja dodavanja i/ili rotacija kod postavljenih zamki. Pružanje ovakve vrste podrške pozadi omogućava defanzivcu koji brani igrača sa loptom da dobije dodatnu psihološku sigurnost i da bude agresivniji u odbrani.

                  Brza zatvaranja
                  (*close outs - zatvaranje igrača bez lopte pri rotacijama)
                  Kada se lopta prebacuje sa jednog kraja terena na drugi, defanzivci moraju brzo rotirati i zatvoriti najbližeg napadača. Proces zatvaranja započinje čim lopta napusti ruke dodavača. Sposobnost da se brzo zatvori je ključ uspešne odbrane.

                  Branjenje zasecanja
                  Direktna zasecanja, što lopte, što igrača se moraju sprečiti fizičkim blokiranjem i zauzimanjem dobrih pozicija za sprečavanje pasa. Odbrambeni igrač ne sme nikad da dopusti napadaču nebranjeno zasecanje.
                  (*cuts - zasecanja, sečenja. Podrazumeva naglu i brzu kretnju napadača ka unutra, ka košu u cilju oslobađanja od svog čuvara i očekivanja pasa i lakih poena)

                  Odbrana na postu
                  Ona se igra pre nego što igrač na postu primi loptu, ne posle. Podrazumeva napore da se napadač otera sa njegove dobre napadačke pozicije u reketu tako što se zauzima niski stav i sprečava dodavanje. Ako napadač pokušava da se pozicionira nisko i leđima ka košu, odbrana treba da ga izgura visoko. Ako napadač pokušava da se pozicionira na visokom postu, odbrana treba da nametne igru na niskom postu. Dobri realizatori na poziciji posta se čuvaju ispred i sa pažnjom usmerenom na liniju dodavanja.

                  Defanzivni skok
                  Defanzivni skok podrazumeva napore celog tima i bazira se najviše na pozicioniranju i fizičkoj snazi. Da bi skok bio uspešan, defanzivac mora telom izblokirati svaku potencijalnu kretnju napadača ka lopti ili košu. Zbog toga, zagrađivanje napadača je isto toliko bitno koliko i sam defanzivni skok.


                  Stvari koje treba uzeti u razmatranje vezano za odbranu
                  1. Slaba odbrana je uzrok broj jedan za poraz.
                  2. Dobri defanzivni timovi su oni koji dobijaju velike utakmice i osvajaju titule.
                  3. Odbrana treba da bude stabilna i retko ima "loše veče". Dobra odbrana pobeđuje dobar napad.
                  4. Timska odbrana je onoliko dobra, koliko i pojednični odbrambeni kvaliteti svakog pojedinca.
                  5. Nikad se na kasni u rezuktatu, ako igraš dobru odbranu - konstantno igraj jako. Svaki potez igraj sa istim intenzitetom kao prethodni.
                  6. Jedan od najbitnijih principa dobre odbrane je da igrača sa loptom usmeravaš ka bočnoj liniji. Na taj način, sklanjanjem lopte sa sredine terena, se smanjuje prostor za manevar napada i rastu šanse za uspešno realizovanje pomoći u vidu zamke, udvajanja itd.
                  7. Dobra odbrana otvara najbolje ofanzive prilike.
                  8. Budi uvek oprezan i anticipiraj. Agresivna odbrana sprečava protivnika da igra svoju normalnu igru. Nikad nemoj samo stajati ili gledati.
                  9. Uvek imaj vizuelni kontakt sa igračem sa loptom. Mnogi dodavači "telefoniraju" pre pasa.
                  10. Uvek gledaj loptu. Defanzivac ne sme nikada biti okrenut leđima od lopte.
                  11. Verbalna komunikacija je pod moranjem u odbrani. Koristi kratke, opisne reči kao što su npr. "lopta", "pomoć", "šut" itd.
                  12. Ofanzivni pokreti imaju za cilj da se prođe odbrambeni igrač. Umesto da reaguješ na svaki pokret, jednostavno se malo povuci nazad i brani ulaz.
                  13. Vrši pritisak na svaki šut sa obe podignute ruke. Ostani dole, zagradi i skači. Nemoj protrčavati pored šutera. Šuter je najopasniji skakač jer on tačno zna gde ide lopta, čim napusti njegovu ruku.
                  14. Razvijaj pojedinačni i timski ponos i zajedništvo kroz dobru odbranu. Da bi bili uspešni, igrači moraju da sarađuju i da pomažu jedni drugima.
                  15. Odbrana na postu nije rezervisana samo za visoke igrače u timu. Naprotiv, niži igrači moraju biti spremni da budu postovani.
                  16. Konstantnim napadom na linije dodavanja se urušava ofanzivni razmak i tajming time što se napadači teraju dalje od koša da bi primili loptu.
                  17. Anticipiranje i izvlačenje ofanzivnog faula je zaista vrlo bitna stvar u košarci. Ne samo da se time sprečava potencijalni koš i iznuđuje izgubljena lopta, već se napadač dodatno opterećuje ličnom greškom.
                  18. Dobra odbrana igraču uglavnom donosi i veću minutažu.
                  19. Nikad ne odustajte u branjenju šuta za tri. Ako mora da se faulira, onda to uradite pre šuta. Borite se za dobru poziciju i tako ćete eliminisati defanzivni faul. Budite brzi na nogama i ne pružajte ruku ka dribleru bez potrebe.
                  20. Najbolja odbrana je ofanzivni skok.

                  Comment


                  • #10
                    Odličan tekst, zaista vredi pročitati.

                    KAKO OCENITI TALENAT - ROB MEURS

                    Kako su se granice širom sveta otvorile i svet postao manji, procena talenta je postala oblast u koju elitni klubovi mnogo ulažu.
                    1998. Dirk Nowitzki je draftovan od strane Dallas Mavericksa kao relativno nepoznat (naročito u USA) igrač koji čak nije igrao ni u najboljoj nemačkoj ligi. Kada se vratimo u 2006. vidimo NBA i Evropske klubove koji imaju na tuce skauta koji traže vrhunske igrače širom planete, iako su šanse da će pronaći novog Novickog u najboljem slučaju mršave.

                    Jedan od najboljih u poslu međunarodnog skautinga je Rob Meurs.
                    Meurs je prvi koji je profesionalno počeo da se bavi skautingom i radio je za brojne NBA, NCAA i evropske klubove. Nakon dugogodišnje igračke i trenerske karijere u Holandiji, pre 18 godina je počeo da se bavi skautingom. Pre nego što je postao profesionalni skaut, 10 godina je radio kao nastavnik fizičkog u vojnoj školi u Holandiji. U ovoj seriji članaka, Meurs objašnjava svoje razmišljanje o proceni talenta, pitanje od vitalnog značaja za košarkaške trenere na svim nivoima. Treneri na svim nivoima, od mlađih selekcija pa do nacionalnih reprezentacija, moraju biti u stanju da prepoznaju mogućnosti i potencijal mladih igrača da igraju u vrhunskom rangu.

                    Šta je talenat?
                    Kada su me iz FIBA Evropa pitali kako objašnjavam to što mnogi talentovani mladi igrači iz mlađih nacionalnih selekcija nikad ne ispune očekivanja, a neki od njih i totalno iščeznu, moja prva reakcija je bila :"da li su oni stvarno bili toliko talentovani ili smo im mi prišili tu etiketu iako nikada nisu imali vrhunski potencijal?" Moja druga misao je bila "šta uopšte znači uspešan?" Pre diskusije o proceni talenta, neophodno je definisati reč talenat. Ne znam da li postoji prava definicija, ali kada pričamo o tome da li će igrači biti uspešni u budućnosti ili ne, prvo moramo znati šta uopšte predstavlja talenat? Mora da postoji odnos između talenta i postignutog uspeha. Da li je uspešan samo onaj ko igra u NBA, ili je dovoljan uspeh i biti zvezda evropske košarke? Šta je sa igračima koji nikada nisu postali zvezde, ali su celu karijeru proveli u vrhunskim timovima poput Reala, Fortituda, Efesa, Asvela (? - čuđenje prevodioca ), Albe (?? - zaprepašćenje prevodioca ) ), da li su ti igrači uspešni?
                    Ako odete na bilo koji turnir mlađih reprezentativnih selekcija, naići ćete na veoma talentovane igrače koji će imati veoma dobre karijere, ali nikada neće biti NBA zvezde. Važno je razgraničiti da potraga za talentom ne znači obavezno i pronalazak budućeg NBA superstara ili vrhunskog evropskog igrača, već talentovani igrači mogu biti i oni koji će igrati na različitim nivoima u različitim ligama.
                    Mislim da se svi slažemo da talenat ne predstavlja samo jednu stvar, već nekoliko različitih aspekata. Svi mi tražimo novog Jordana ili Nowitzkog iako ni oni nisu bili savršeni u svim aspektima igre. Mi jurimo utopiju - "Savršenog igrača".

                    Ja talenat delim na 4 glavna dela: fizički talenat, mentalni talenat, veštinu i košarkašku inteligenciju, odnosno osećaj za igru.

                    Fizički talenat
                    Obično počinjem da ocenjujem igrače kada imaju 15, 16 godina i pažnju obraćam na stvari koje se teško menjaju tokom vremena, kao što je fizički talenat.
                    Visina i veličina se ne uče, a struktura kostiju i zglobova se ne menja. Struktura mišića je takoće gotovo nepromenjiva - ne može se preći sa sporih na brzotrzajna mišićna vlakna. Očigledno je da igrač koji je eksplozivan i brz ima bolja košarkaška oruđa nego spor igrač.
                    Ovo ne znači da se fizikalije ne mogu istrenirati, treningom u teretani postajete snažniji, veći i dobijate veću masu. Sa vežbama agilnosti možete ubrzati reakcije i poboljšati koordinaciju, ali ne možete promeniti tip tela i strukturu mišićnih vlakana. Brzina se veoma teško stiče treningom i teško unapređuje.
                    Pažnju obraćam na telesni tip, agilnost, brzinu, skočnost, snagu i koordinaciju. Gledam ramena, kosti, zglobove, telesnu masnoću, strukturu mišića, veličinu šake i stopala, raspon ruku i dužinu nogu.
                    Mislim da postoji idealna građa za košarkaša i dobar primer igrača približno idealne građe je Darko Miličić. On ima fizičke predispozicije za odličnog košarkaša jer ima odličnu građu sa jakim ramenima, dugim rukama i nogama, visinu, snagu, ne preveliku masu i dobru koordinaciju, drzinu i atletske sposobnosti. Za mene je on igrač odličnog fizičkog talenta, što ne znači obavezno da je generalno talentovan. Jedna od zemalja koja selektuje mlade igrače po njihovom fizičkom talentu je Srbija. Oni čak imaju i specijalizovane trenere čiji glavni zadatak je testiranje fizičkog potencijala mladih igrača, starosti od 10-12 godina. Oni su razvili seriju testova koje koriste u odabiru igrača (dok još ne postanu igrači) za različite košarkaške programe.

                    Mentalni talenat
                    Još jedan faktor koji se teško menja kod igrača je mentalni talenat, odnosno, šta se dešava u njihovim glavama. Čak i sportski psihijatri razbijaju glave smišljajući način kako ovaj talenat izmeriti i kako uticati na njega ili ga trenirati.
                    Ja delim mentalni talenat na 3 dela.
                    Prvo je ono što većina ljudi vidi kao radnu etiku i čvrstinu, kako se nose sa fizičkim delom igre, da li nastavljaju da igraju/treniraju kada su roviti, umorni, prebijeni i da li unose celog sebe u igru. Lično, više volim čvrste radnike, jer se na njih uvek možete osloniti da će dati sve od sebe i da se neće predati. Ako su i malo drski uz to, još bolje.
                    Drugi deo mentalnog talenta je koliko igrač može da istrpi i kako reaguje na pritisak. Na primer, kako se ponaša kada se pobeđuje i gubi, kako podnosi kritiku, novinarsku hajku, saigrače koji pogreše, sudije, trenera, navijače i povrede.
                    Treći deo ne mogu baš da definišem, zovem ga x-faktor, koliko stvarno igrač želi da pobedi i na šta je sve spreman da bi došao do krajnjeg cilja, da postane broj jedan.
                    Šta će uraditi sa svojim društvenim životom, hobijima, drugim sportskim aktivnostima, školom, količinu uloženog vremena,... Za takve igrače se ceo svet vrti oko njih. Svako oko njega treba da se orijentiše prema ovom sportisti i da služi njegovom krajnjem cilju. Ovi sportisti imaju veoma visok nivo samopouzdanja, oni znaju (a ne misle) da su najbolji i ponašaju se tako.
                    Konstantno postavljaju visoke standarde i podižu letvicu, spremni su da celu godinu treniraju kako bi bili brži za jednu stotinku od protivnika, ostaju sat vremena posle treninga da vežbaju šut za tri poena da bi sledeće sezone imali jedan odsto bolji šut.
                    I u sportu i u drugim aktivnostima, niko ne dostiže vrhunski nivo bez jedinstvenog stava prema uspehu i spremnosti za žrtvovanjem. Čak i ako to znači da neće provesti ni malo vremena sa porodicom, ili spremnost da gazi preko ljudi da bi došao do vrha, šta god je potrebno da bi postao najbolji. U sportu, ovakvi ljudi su često sebični i često nevoljeni. Ipak, to ne znači da su loši ljudi van terena i hale. Za mene je ovaj x faktor presudan i on pravi razliku između dobrog igrača i malog broja vrhunskih, koje mi skauti tražimo.
                    Kako saznati više o mentalnim faktorima?
                    Ja posmatram i procenjujem ponašanje na i van terena, pričam sa igračima, trenerima i novinarima. Pratim njegove reakcije prema saigračima, trenerima, sudijama i navijačima. Ponašanje u trenucima kada ne ide, da li će spustiti glavu ili pružiti dodatan napor. Posmatram govor tela, pokrete ruku i način na koji se oblači. Da li je skoncentrisan, kakve emocije pokazuje i da li ulazi u tuče. Da li će odustati, potonuti sa timom, može li iskočiti i poneti tim u teškim momentima, da li je lider ili pratilac, ali najviše od svega, verujem svojoj intuiciji.
                    Volim čvrste, nezgodne (da ne kažem za'ebane) likove protiv kojih svako mrzi da igra, neke kao što je Ben Wallace. Najveći deo njegovog mentalnog sklopa se ne može istrenirati ili promeniti. U psihologiji je generalno prihvaćeno da se većina ovih osobina formira tokom ranog detinjstva i ostaje manje-više nepromenjiva nakon puberteta. To je kombinacija genetike i okoline.
                    Kada osoba odraste, može u određenoj meri da racionalizuje svoje ponašanje, ali se ličnost pri tome ne menja, osim u slučaju oštećenja mozga. Mislim da je za trenere koji rade sa igračima mlađim od 15, 16 godina važno da rade na njihovom ponašanju, mentalnom treningu, disciplini,... Verujem da su neki delovi vezani za fizički talenat, kada mekši igrač fizički ojača ponekad postane i mentalno čvršći. Lično mislim da veći deo uspeha sportiste dolazi iz njegovog mentalnog talenta, a opet tako malo znamo o njemu, kako ga proceniti, predviditi i uticati na njega.

                    Osećaj za igru
                    Ključni aspekt u pronalaženju talenta je potraga za igračima koji imaju osećaj za igru. To nije samo osećaj koji igrač ima da bi doneo najbolju mogucu odluku, pronašao najbolju soluciju u deliću sekunde i razumeo postavke, vec i poznavanje sopstvenih mogućnosti, šta može, a šta ne može da uradi na terenu kao i poznavanje saigrača i protivnika.
                    Koliko se samo puta trener iznervira kada njegov centar poželi da izigrava pleja, počne da dribla i upropasti akciju. Ili kad specijalac za odbranu poželi da pokaže da zna da poentira i počne da ređa promašaje. Ili kad krilo šutne trojku znajući da ne može da pogodi okean sa broda, ne shvatajući da je ostavljen sam, baš zato što ne zna da šutne. Za skaute i trenere je važno da zna da li igrač može da igra u okviru svojuh mogućnosti i ako ne, da li to može ispraviti.
                    Poznavanje vrlina i mana saigrača, raspoloženja i toga da li je psihički u meču ili ne. Plej koji dodaje loptu visokom igraču koji postuje sa leve strane, ali nema nikakav levi ulaz. Ili plej koji primećuje da krilo ne može da promaši i konstantno mu dodaje loptu. Ili dodavač koji vidi da mu je saigrač u okviru distance sa koje može da pogodi pa mu doda loptu.
                    Naročito u NBA, ali i na vrhunskom evropskom nivou, baš dobri igrači poznaju sve vrline i mane protivnika, proučavaju ih i koriste prednosti iz njih. Sećam se Chrisa Mullina iz Warriorsa, mogao je tačno da vam kaže sve o protivniku, kako se kreće, koju stranu preferira, da li bolje šutira sa leve ili desne strane itd. Igrač kao Jason Kid ide i korak dalje, on takode zna šta igrači koji čuvaju njegove saigrače mogu da urade i koristi to da uključi saigrače u utakmicu i omogući im lake šuteve. Neki igrači su odlični u prepoznavanju mismatcha i upotrebljavaju to u svoju ili korist svojih saigrača.
                    Poznavanje postavke i koncepcije igre i predviđanje akcija. Ne trudite se samo da pravite završne pasove, već gledajte da napravite dodavanje koje će prethoditi asistenciji (jedan od razloga zašto se plejmejker ne može oceniti isključivo brojem asistencija. primedba prevodioca). Potrudite se da razvučete odbranu dobrom spoljnom igrom, kako bi centri imali više prostora. Sačekajte i donesite pravu odluku koju akciju kada pozvati. Naučite akcije, ali ih ne izvodite mehanički. Ovde dolazimo do kreativnosti igrača koja zavisi od njegove veštine i ogleda se u pronalaženju rešenja i pravih odluka u novim, neuvežbanim situacijama. Tajming i preuzimanje odgovornosti da se uradi nešto drugačije. Pravilna raspodela vremena za napad i čuvanje lopte kada treba.
                    Očigledno je da pozicija igrača ima dosta veze sa njegovim osećajem za igru i sa tim šta se od njega očekuje. Plejmejkeri moraju biti treneri na terenu i imati najveću odgovornost u donošenju odluka, osim toga i lopta je najviše u njihovom posedu. Oni su začetak svake akcije koja rezultira košem. Visoki igrači u reketu su realizatori akcija i moraju znati kada i gde da se postave i odlučiti koji potez je najbolji u kojoj situaciji, ali teško da moraju razmišljati o saigračima, čak i kad su u boljoj poziciji.
                    Osećaj za igru ima dosta veze sa kreativnim odlukama, koje delom mogu biti naučene, ali uglavnom su urođene. One imaju veze sa godinama i iskustvom, ali i sa košarkaškom IQ-om i inteligencijom uopšte. Što je češce igrač u teškoj situaciji, to bolje zna da je reši (za kraće vreme). Brzina odluka je veoma bitna. Mladim igračima treba više vremena da pronađu pravo rešenje, i često zakasne da urade pravu stvar. Isto tako i igračima koji dolaze iz nižeg ranga takmičenja treba vremena da se prilagode bržem tempu igre. Što je brža igra to je teže neiskusnim igracima.
                    Trenerima i skautima nije uvek lako da prepoznaju osećaj za igru kod igrača, mogućnost donošenja pravih odluka i napredovanja, košarkaški IQ, da li drugi faktori utiču na njegove odluke, itd., za šta je potrebno više vremena nego za procenu fizičkih predispozicija, za šta je dosta nekoliko sekundi/minuta. Morate ga pratiti duže i videti u različitim situacijama. Kao trener i skaut morate stvarno razumeti igru, a onda se staviti u položaj igrača kojeg pratite. Da li bih i ja postupio isto, da li je igrač mogao bolje, da li su ga saigrači shvatili, da li je trener zahtevao od njega da igra na određeni način, da li su sudije imale uticaja, da li konstantno pravi iste greške, itd. Pažnju obratiti i na spoljašnje uticaje: šta se desilo pre meča, da li mu je žena trudna, da li dobija platu (stipendiju ) na vreme, koliki je pritisak zbog važnosti meča,... Karakter igrača, da li je stidljiv ili ne, egoista, da li je spreman da rizikuje, da li oseća odgovornost, komunikativnost, da li je podložan uticajima. Kako reaguje na tajm-aut? Da li prihvata savete trenera i saigrača? Da li komunicira sa trenerom? Da li objašnjava akcije saigraču? Da li gleda snimke mečeva? Šta radi za vreme treninga, da li sasluša a onda proba da uradi nešto drugačije, da li traži od trenera pojašnjenje, da li sam uzima tablu i nacrta akciju?
                    Osećaj za igru, više nego fizički i naročito mentalni talenat, i sposobnost donošenja pravih odluka se mogu donekle istrenirati, ali to nije lako i zahteva dosta vremena. Neki igrači nikad neće donositi dobre odluke, drugi taj segment mogu dosta unaprediti, ali generalno svi mogu makar malo napredovati, ako ništa drugo, u ponavljanju istih grešaka. Iskustvo je ključna reč, proba, stavljanje igrača i tim u različite situacije, zahtevanje od njih da razmišljaju, traženje rešenja uz davanje jednostavnih uputstava, puštanje snimaka, kako njihovih tako i ostalih mečeva.
                    Postoji nekoliko različitih modela po kojima se uči i strategija o kojima ne želim da pišem u ovom članku. Jedna stvar koju želim da pomenem je aplikacija koja se koristi za obuku pilota borbenog aviona u Izraelu i koja je prilagođena košarkaškim situacijama. U veoma jednostavnoj igri (ne košarkaškoj) igrači uče pa predpostavljaju, donose odluke u deliću sekunde, prepoznaju situaciju, reše komplikovane probleme, itd. Program postaje teži kako igrač napreduje. To i nije pravi program, više koncept spoznajnog učenja košarke i dodatni način učenja koji se ne zasniva samo na satima treninga u sali i što je još važnije, mogućnost da se popravi način na koji igrač donosi odluke.

                    Nivo veštine
                    Veštinu je najlajše prepoznati i proceniti. Prilično je objektivno da li je igrač levoruk ili desnoruk, da li koristi krosover dribling, može li da pogodi van linije za tri poena, da li zna da doda od parket, da li koristi horog, može li da se kreće u odbrambenom stavu, itd. Svi treneri i skauti to vide, ali trik nije u prepoznavanju veštine, već na kojem će nivou i u kojim situacijama igrač biti u mogućnosti da ih koristi.
                    Da li su neke veštine bitnije od drugih? Mislim da se svi slažemo da jesu. Igrač bez šuta ili ulaza je automatski limitiran na epizodistu. Igrač bez driblinga ne može biti kreativan u igri 1 na 1. Ako igrač ne zna da doda loptu ne može učestvovati u timskoj igri i praviće mnogo grešaka. Ali igrač koji nema dobar odraz ili je slab bloker i dalje može postati vrhunski igrač. Ne znam da li je iko ikada rangrao veštine po značaju, ali bi bilo dobro sprovesti istraživanje među trenerima i skautima kako oni gledaju na ovo. Verovatno se mišljenja razlikuju po državama i trenerskim filozofijama, čak i tamo gde zdrav razum govori koje veštine su najbitnije.
                    Mentalni i fizički pritisak utiču na korišćenje veština. Igrač iz nižih liga koji krosoverom izbacuje protivnike istog uzrasta kao od šale na višem nivou takmičenja verovatno neće biti u stanju da uradi isto, jer su mu protivnici fizički jači i bolji defanzivci. Ulozi se sve više podižu i igrač dva puta promisli pre nego što načini potez i samim tim ga ne može ponoviti kako zna. Nevezano sa rangom takmičenja možete imati dva igrača istih veština, isto ih oceniti, a opet jedan od njih može igrati na nivou vrhunskog igrača, a drugi samo na nivou dobrog igrača. Mi skauti i treneri moramo da predpostavimo da li mlad vešt igrač može da radi isto i na višem nivou i/ili u konkurenciji starijih igrača i oceniti ga u skladu sa tim. Može li da se poboljša?
                    Šta je definicija veštine, kako ona izgleda i koliko je efikasna? Na primer, nisko krilo sa ružnim šutem koji vas natera da zaplačete kada potegne za tri, ali kada pogledate statistiku, njegov procenat je 40%, da li je to loša veština? Nivo veštine se više odnosi na učinak, da li je šut, dribling ili pas efikasan, a ne kako estetski izgleda. Pitanje za trenere/skaute je da li bi bio efikasniji kada bi se promenio, možemo li ga poboljšati, možemo li igrača naterati da radi isto na višem nivou?
                    To nas dovodi do dve teme o veštinama koje su bitne u procenivanju da li igrač može napredovati.
                    Prvo, fizički limiti ili još dalje, medicinski limiti utiču na konačan nivo performansi. Šut je dobar primer: ako imate lošu koordinaciju mnogo je teže postati dobar šuter. Igrač sa limitiranom rotacijom ramena nikad neće biti u mogućnosti da šutira tako dobro kao igrač sa "glatkim" ramenima. Razmislite i o igračima sa jakim, mišićavim ramenima/torzom koji ne mogu da imaju dobar izbačaj. Koordinacija, snaga, brzina i fleksibilnost imaju veliki uticaj na učenje i korišćenje veština.
                    Druga stvar je učenje motornih veština. Neki igrači će pokupiti veštine u trenutku, dok drugima treba mnogo ponavljanja pre nego što izgrade veštinu, ako ikada i uspeju. Sećam se mog školskog druga na koledžu za fizičku edukaciju, koji je nakon jedne demonstracije vežbe na vratilu seo, mentalno je uvežbao i popeo se na vratilo i odradio vežbu, dok je meni trebalo nekoliko dana da uspem, a ja nisam najgori u učenju motorike. Ne želim da prolazim kroz sve modele i strategije učenja motoričkih veština, ali su one bitan segment za procenu nečijeg napretka ili budućnosti igrača. Možda je ovo za neku drugu temu.
                    Ono gde svi možemo da se složimo je da se veštine mogu uvežbati i to dosta. Neke veštine se uče od malena, dok fizički i mentalni trening mora početi u pravo doba. Ono što se trudimo da postignemo je izgradnja automatizma i kopije jednostavnih i kompleksnih motornih veština. Igrač ne sme da razmišlja o mehanici driblinga, dodavanja, šuta, itd za vreme meča, on to jednostavno treba da uradi, kao u vožnji automobila.
                    Za skaute je interesantno da znaju poreklo igrača, zemlju iz koje dolazi i ko ga je i gde trenirao. Razlike u košarkaškoj kulturi, istoriji, filozofiji i stilu igre imaju veliki uticaj na veštine igrača. Bivše jugoslovenske zemlje su ulagale više u razvoj pravih košarkaških veština i kretnji i prave mehanike šuta, za razliku od većine zapadnoevropskih zemalja. U Evropi se generalno više daje na značaju dodavanje nego u Americi. U zemlji kao što je Litvanija gde je košarka gotovo religija provode sate i sate na razvoju jedne veštine, dok u mojoj zemlji rizikujete sudsku tužbu ako to zahtevate kao (košarkaški) trener.
                    Generalno, veština se može naučiti i tu nastupa dobar trener sa svojom voljom i posvećenim vremenom i željom za radom sa mladim igračima.
                    Fizički, mentalni, osećaj za igru i veština su 4 aspekta procene talenta, možda se može pridodati i sposobnost učenja. Mi skauti i treneri znamo sve ovo ali opet propustimo jako dobre igrače, proglasimo talentovanim igrače koji se nikad ne razviju ili čak potpuno nestanu. To nas vraća na ono "šta se dešava sa (takozvanim) talentovanim igračima koji nikada ne dostignu očekivani nivo".
                    Već sam pominjao pitanje "da li je igrač za koga se dok je mlad proceni da je talentovan stvarno talenat, ili smo pogrešili u proceni?"

                    Sada ću se osvrnuti na (spoljašnje) faktore koji utiču na karijeru talentovanog košarkaša.

                    Odluke u karijeri
                    Mnoštvo spoljnih faktora određuje da li će igrač biti uspešan, ali sve se svodi na donošenje dobrih odluka, kao uostalom i sve u životu. Ne kažem da je lako, često ne znate kakav će rezultat imati vaša odluka, odluka koja izgleda kao dobra u trenutku kada ste je doneli može lako da se pokaže kao loša u dužem periodu razvoja igrača. Planiranje karijere, kada doneti odluku, ko će biti uključen u nju, na šta se odnosi, ko je već prošao kroz to, gubitak jedne godine ne mora biti krucijalan za celu karijeru, koji su objektivni ciljevi u karijeri, itd.

                    Podučavanje
                    U procesu u kojem talenat postaje zvezda treneri su ključni faktor. Jako je bitno za mlade igrače koji pristupe timu gde je trener spreman da radi sa njima i usmeri ih u pravom smeru.
                    Da li se ličnosti trenera i igrača poklapaju? Da li je čvrst, zahtevan, iskren, strpljiv, težak radnik? Šta je rezultat treniranja mladih igrača? Da li trener ima pritisak da osvoji prvenstvo ili obezbedi opstanak? Da li će koristiti igrača na pravi način kako bi se razvio ili će njime samo popunjavati rupe u timu? Da li je trener učitelj ili samo trener na terenu? Ko su mu pomoćnici?
                    Samo zato što igrač ima 2,13 ne znači da mora da igra centra, možda može biti potencijalna trojka, ali uvek ima trenera koji to ne mogu (ne žele) da vide. Generalno, viđao sam greške trenera u proceni igrača i uklapanju u koncept tima. Jako je bitno da se igrač uklopi u sistem koji mu odgovara.
                    Klubovi često dovode mlade igrače za koje procene da su talentovani i očekuju od njih da istog trenutka doprinesu timu. Ali stvari lako mogu poći naopako ako su igrač i trener pod pritiskom, tim izgubi par utakmica, i pre nego što se okrenete, igrač završi na klupi. Mnogi treneri misle da nisu dobili posao da bi razvijali igrače, već da bi donosili pobede, često je to konflikt interesa, pogotovo ako trener nema podršku kluba. Ima i trenera (i roditelja) koji žele da promene igrača po svaku cenu. Kao kad stavite krilnog igrača od 2,03 na četvorku ili nekoordinisano veliko dete na poziciju spoljnog igrača kako bi postao novi Nowitzki.

                    Vreme na terenu
                    Da li ovo uopšte moram da objašnjavam?

                    Sati vežbanja
                    Očigledno je da više sati u treningu daje bolje rezultate. U Evropi se od kluba do kluba razlikuje vreme koje mladi igrači provode vežbajući. Generalno (naravno uvek ima izuzetaka) u zemljama kao što su Holandija, Danska ili Engleska treninzi su 3-4 puta nedeljno po 2 sata, dok u Španiji, Francuskoj, Italiji ima bar 5 treninga nedeljno trajanja 2-3 sata, dok u baltičkim i istočnoevropskim zemljama treninzi su 5-6 dana u nedelji, po dva treninga dnevno. Talentovani igrači iz zemalja u kojima se više trenira imaju veće šanse da postanu vrhunski igrači.Da li ćete imati više vremena za rad sa mladim igračima ima veze sa košarkapkom kulturom, socijalnim i ekonomskim uslovima, smeštajnim uslovima, profesionalizmom,itd.

                    Nivo takmičenja
                    Za razvoj mladih igrača je bitna mogućnost da igra na nivou koji mu pruža izazov, ako ste talentovani 16-godišnjak bolje da se svako veče mučite sa 18-godišnjacima nego da dominirate u svakom meču u svom uzrastu. Takođe, ako imate bolje takmičenje, kao u Španiji ili Hrvatskoj u odnosu na Irsku ili Finsku, sigurno ćete se razviti na višem nivou.

                    Stil igre
                    Ako ste igrač tempa i odete u klub koji igra sporu igru na dug posed, to vam neće mnogo pomoći. Postaćete bolji u pozicionoj igri, ali ne i ako ste igrač koji voli bržu igru i trči i pucaj. Kao što francuski timovi, koji su puni atletama, igraju brzu, atletsku košarku i ako se nađete u takvom timu kao spor igrač koji preferira pozicionu igru, nikada nećete videti loptu i nećete razviti svoju igru.

                    Fizički faktor
                    Ako ste dominantan atleta ili fizički razbijač u mlađim kategorijama ne garantuje da isto možete raditi i na profesionalnom nivou. Mnogo puta se igrači koji su sa 16 godina fizički dominantni zanesu da ne moraju dalje da unapređuju dalje svoju igru, već da mogu da se oslanjaju na svoju snagu. Kako igrač raste, tako ga ostali fizički sustižu, možda zato što se sporije razvijaju ili zato što više rade, ili kompenzuju boljom veštinom, i fizička prednost iz mlađih dana nestaje. Ovo može da se razlikuje od regiona, od države do države, mediteranci se generalno brže fizički razviju nego deca u zapadnoj Evropi.

                    Novac
                    Novac je faktor u košarci koji utiče na sve igrače, ali ne bi trebalo da utiče na mlade igrače, nažalost, mnogo puta utiče i stvara negativan uticaj na razvoj mladog talenta.
                    Ima dobrih agenata, savetnika, roditelja, trenera i drugih koji će reći klincu da će novac doći kasnije i da je sada vreme za razvoj, ali većina ima znak dolara ili sada znak evra u očima. Uložite prvo u budućnost da biste je kasnije unovčili. Kada bih hteo da budem advokat, morao bih da idem u školu i na fakultet pre nego što bih mogao da se bavim tim poslom i da zarađujem od njega. Ovo zanemarujemo u košarci, mnogo dece (roditelja) poludi kada vidi veliki ugovor. Koliko se samo puta desi da mlad igrač vidi svoju prvu (preplaćenu) platu i pomisli da je već uspeo, zadovolji se i prestane da još više radi. Kada mu se prvi ugovor završi, teško da ćete više ikada čuti za njega.
                    Više nego ikada, košarka je posao i igra se po poslovnim pravilima, zbog uspeha i novca. Ako igrač doprinosi uspehu, pobedama, onda je nebo granica, više igra, prate ga slava, bonusi i bolji ugovori, ali ako igrač i tim ne uspeju sledi otkaz, bez obzira da li ste iskusni veteran ili mlad igrač. Košarkaški posao nije lep. Težak je, beskurpulozan i često vođen od strane vlasnika, uprave, koji su više fanovi nego košarkaški radnici, jedan dan ste heroj, a drugi ste bez posla ili na kraju klupe. Ako to utiče na veterane, kako će tek na mlade igrače.
                    Novu eru evropske košarke predstavljaju veliki ugovori potpisani sa velikim obeštećenjem za mlade igrače, kojima se gotovo onemugućuje prelazak igrača ukoliko bi to bilo bolje za njegov razvoj (sa izuzetkom timova koji imaju razumevanje i koji su spremni da ulože vreme i možda ček izgube novac). Neki klubovi to rade da bi osigurali budućnost tima angažovanjem talentovanih igrača, ali takođe dosta klubova i/ili direktora/menadžera ne gledaju košarku kao igru, već kao fabriku igrača kao proizvoda koji može njima i klubu doneti dosta novca. Da li je moralno ili ne to ne znam, ali sigurno ima veliki uticaj na budućnost mladih talenata. Nisam protiv toga da ljudi/klubovi zarađuju od košarke i razumem da je košarka posao, ali to ne bi smelo da zaustavi razvoj mladog igrača i smanjiti mu šanse za karijeru, čak i ako bi klub pri tom bio na gubitku.

                    Slava
                    Još jedan uticaj na igrače ima okolina i ljudi koji ga okružuju, roditelji, prijatlji, trener, generalni menadžer kluba, mediji, svi oni mogu stvarno upropastiti igrača. Ljudi počni da govore: hej, ti si novi Nowitzki, mediji mu uskrate privatnost i ljudi su stalno oko njega. Osim ako nije stvarno mentalno jak i ako može da pregura sve to, igrač mora da nastavi da trenira i ostane sa obe noge na zemlji. To se često dešava, pogotovo u USA, kada srednjoškolski i koledž igrači postanu slavni, gde agenti i velike kompanije jure igrača kako bi potpisali ugovor sa njima. U USA je veći uticaj tv mreža kao što je ESPN, CBS ili FOX nego u Evropi, koje prave famu oko igrača, što i te kako utiče na njih.
                    Takođe utiče i na trenere i skaute. Kada reporter velike sportske medijske kuće počne da piše o novoj NBA superzvezdi visokoj 2.20 iz malog mesta u Kazahstanu, svi pojure tamo da ne propuste klinca i za tren se cela priča prenaduva. Dete dospe na listu potencijalnih draft pikova, njegov agent pokazuje svima utakmicu života u kojoj je imao 43 poena i 26 skokova protiv grupe kepeca, fotografi lete u Kazahstan da donesu slike novog džina ispred male farme u sred ničega, novine pišu o siromašnoj farmerskoj porodici koja je dobila glavnu premiju, i svi počnu da pričaju o njemi i za tren se nađe na NBA draftu. Dve godine kasnije, nakon skupljanja miliona i prelazaka iz kluba u klub, on sedi na klupi, nedostaje mu farma i koze kod kuće, niko više nikada nije čuo za njega. Dečko živi srećan i bogat život, novinar piše poslednji članak o igraču nekada smatranim super starom i kako je sve moglo da se desi, agent broji novac od svog procenta. Slava slava slava.

                    Kulturološko poreklo
                    Generalno govoreći, ovo je faktor procene talenta koji utiče na mentalni talenat igrača.
                    Na primer, razlika između srpskih i hrvatskih igrača. Prosečan Srbin odlazi u nemački tim i pokazuje veliko samopouzdanje, pošto je Srbin odrastao je u teškom okruženju i ima stav "Ja sam najbolji i pokazaću im". On traži loptu, "ja sam Srbin, onaj ko će da pogodi svaki šut" i svako poveruje i počne da mu dodaje loptu čime on postane i bolji nego što jeste. Hrvat je drugačiji, pošto dolazi iz okruženja gde nije morao toliko da se bori za opstanak, već je mogao da se provodi sa prijateljima na prelepoj obali Jadrana. Tako on ode tamo, dobar je igrač, razgleda oko sebe i počinje da se uklapa. Ne zahteva loptu, već čeka da je dobije, pravi je timski igrač, igra ok, svi ga vole, ali na kraju nikada ne ispuni svoj potencijal.
                    Prosečan litvanski igrač prelazi očekivanja, jer je čvrst poput eksera i daje svaki put 150% sebe, ali njegova veština je možda na nižem nivou. Ako uzmete tipa iz Holandije on nikada nije bio u teškoj situaciji. Čak i sada su Holanđani razmaženi načinom života. Sve teče glatko, luksuzno se živi, ne brine se mnogo o novcu i čak kada nemate posao dobijate novac od države. Svako želi da se školujete, svi brinu o vama i postoji velika socijalna sigurnost. Ne morate da se borite za opstanak, nema potrebe da budete čvrsti. Osim toga, ko uopšte razmišlja o košarci u Holandiji.
                    Ako uzmete dečka iz geta New Yorka ili Detroita, on mora da se bori da bi preživeo. Slično je sa Litvancima i Srbima. Oni su oduvek bili borci i mislim da je to definitivno nešto što utiče na šanse za uspeh. Ne znači da oni imaju više talenta od drugih, ali izvlače više iz njega teškim radom. Zato i ima toliko uspešnih srpskih i litvanskih igrača u Evropi na svim nivoima.
                    Ako imate igrače iz Litvanije ili Srbije, znate da će uspeti na ovaj ili onaj način, da će uraditi sve da bi pobedili. Košarka im je svima u genima, košarka je takođe vrsta borbe i način da se dominira nekadašnjim vladarima. Ako ne mogu da te pobedim na bojištu jer to nije fer borba, pobediću te na košarkaškom terenu. Oni nalaze način da pokažu premoć i zato mnogo rade na svojim veštinama, kondiciji, čvrstini i igri. Oni sate i sate posvete usavršavanju jednog poteza.
                    Mladi španski igrači se više razvijaju kroz samu igru. Oni razumeju košarku, kako da igraju u timu, kako da igraju odbranu i napad, tranziciju i uopšte razumeju igru. Sve je organizovanije, kao i generalno u Španiji, profesionalizam je na svim nivoima. Mislim da oni imaju jako dobar sistem razvijanja mladih igrača. Ako imate igrača koji je prošao kroz mlađe nacionalne selekcije Španije ili kroz sistem razvoja u profesionalnim klubovima, možete biti sigurni da razume košarku.
                    Nekada sam trenirao u Kini, u kampu gde su mi igrači pre i posle meča zahvaljivali na tome što sam ih pustio da igraju. Praćenje vođe i poštovanje šefa je možda dobro u životu, ali ne i na terenu. Ovi igrači su bili ekstremno disciplinovani, radili su tačno ono što sam od njih tražio, nikad se nisu žalili, ali i ništa više od toga. Nikada nisu pitali trenera da li mogu da šutnu 100 dodatnih šuteva posle treninga, ili da li mogu da igraju ponovo, ovim načinom razvijate robote, a ne mlade kreative igrače i lica odgovorna prema sebi.

                    Okruženje
                    Okruženje je važno. Ako dovedete dete iz Afrike u Evropu, u mnogome je to veliki kulturološki šok. On nikada nije bio u sobi sa grejanjem, biće mu hladno zimi, hranu koju ne prepoznaje neće jesti, nove patike mogu biti dva broja veće, ali vam on to neće reći, sav novac šalje kući ili troši da zove porodicu i stoga ne može da brine sam o sebi, svi pričaju jezik svetlosnim godinama udaljen od njegovog maternjeg, i tako dalje, i tada se klub i trener čude zašto klinac tako očajno izgleda i ne igra dobro.
                    Veoma je važno da se igrač uklopi u okruženje i kulturu. Ovih dana se dosta igrača dovodi iz drugih zemalja, granice su širom otvorene što je dobro jer stvara mogućnosti i bolje košarkaše, ali takođe može da se ispostavi lošim i da uništi budućnost mladog talenta i ličnosti.
                    Iz mog ličnog iskustva u Belgiji, znam da je veoma važno da osim košarke, morate imati društvenu mrežu u koju ga možete uhvatiti ako skrene sa puta ili se pogubi. Možda je igrač ceo život proveo sa roditeljima i ovo mu je prvi put da je sam u drugoj zemlji, sada ima svoj auto, stan i kuhinju, itd. Ako se ne potrudite da mu pomognete da vodi svoje domaćinstvo, pere odeću, kuva, čisti kuću i vozi kad je gust saobraćaj, on se lako može izgubiti što će uticati na njegov košarkaški i ukupni razvoj kao košarkaša i osobe.
                    Mislim da ima mnogo stvari koje mogu poći naopako u razvoju talenta. Mnogo igrača se izgubi, jer se dese stvari o kojima nismo uopšte razmišljali. Mislim da bismo svi morali da se unapredimo kao učitelji, treneri, članovi kluba, agenti, mediji, navijači, razmišljajući više o posledicama koje nastaju kada mladi igrači dođu u kompletno novu i drugačiju sredinu. Postati vrhunski sportista ne znači samo trenirati i igrati, već i sve oko toga. Odrastanje kao sportista, javna ličnost, mediji, navijači, sve to stavlja veliki pritisak na mladog igrača.

                    Povrede
                    Ponekad se igrači izgube zbog povreda. To mogu biti hronične povrede, povrede koje završavaju karijeru. Vrhunski sport je štetan za zdravlje na kratke ili duže staze. Morate stvarno voditi računa o vašem oruđu (telu i glavi), kao što stolar čuva svoj čekić, testeru i ostali alat, ako želite dugu karijeru i normalan život posle nje. Možete biti sigurni da ćete se jednog dana povrediti, zglobovi, kolena, leđa, ramena, sve može da se desi. Ne možete otpisati povrede, ali možete smanjiti šanse da se povredite, smanjite intenzitet povreda i ubrzati oporavak.
                    Veća verovatnoća od povrede zavisi i od fizičkog stanja i to ne možete kontrolisati. Mršavi igrači preko 210cm su podložniji povredama leđa, kolena ili zglobova nego ono od 180cm. Težak bek visok 1,95 takođe ima veće šanse da povredi koleno ili zglob nego mršavi dvometraš.
                    Takođe mislim da postoji snažna veza između mentalnog i fizičkog dela u odnosu prema povredama. Ne mislim na lažne povrede, gde igrač misli da je povređen ali mu nije ništa, mislim na psihički mekše igrače koji imaju veće šanse da zadobiju povredu i čiji oporavak duže traje.
                    Oporavak od povrede nije samo težak fizički, već i psihički posao. Oporavak ide sporo, dva koraka napred jedan nazad. Igrač je sprečen da igra, mora da radi vežbe koje ne voli ili koje nemaju veze sa sportom kojim se bavi i sve u svemu, to je težak svakodnevni režim. Povređenom igraču treba vremena da veruje da je zalečio povredu, što apsolutno utiče na njegov razvoj, čak ga može i dovesti u pitanje. Odgovarajuća prva pomoć, medicinski tretman, hirurške intervencije, vežbe, medicina, fizioterapija, pomagala, itd, sve to ima uticaj na to da li će igrač izlečiti povredu ili će zauvek nestati iz košarkaškog vrha.

                    Škola, karijera i socijalni život
                    U većini zemalja košarka nije prioritet, biti uspešan u životu i dobro se osećati pri tome je mnogo važnije. Roditelji postavljaju školu ispred sporta, prvo morate da uradite domaći, pa tek onda na trening. To je legitimno, ali takođe može zaustaviti razvoj mladog igrača u poređenju sa decom koja vežbaju po ceo dan.
                    Takođe i društveni život, da li ima devojku, izlasci, hobiji, kompjuterske igrice, itd, sve to utiče na razvoj talenata. To je izbor i u njemu nema ničeg dobrog ili lošeg.
                    Ono što je loše je ako se droga ili alkohol upletu u priču, što se dešava širom Evrope, na severu, istoku, zapadu i jugu. To nije specifičan problem sportista, ali ima više uticaja na njih nego na ostale studente. To je realan problem i ja i verovatno svi koji su u košarci, mogu navesti mnoštvo primera mladih talenata koji su prestali igrati ili napredovati zbog droge ili alkohola.
                    Mladi igrači mogu prestati sa košarkom iz različitih razloga. Oni mogu naći druge vrednosti u životu, novu profesiju, odlučiti se za sigurnost, promeniti sport, shvatiti da je profesionalni sport previše težak ili nepravedan, sukobiti se sa trenerom ili klubom i nestati sa internacionalne scene.
                    Veoma je važna prilika da budućnost stvorite košarkom. Očigledno, ako odrastete u nekošarkaškoj zemlji poput Norveške, čak i ako posedujete talenat, vaše šanse da postanete profesionalac su mršave, osim ako vas ne angažuje tim iz npr. Španije ili Francuske, ili ako se odlučite za koledž u USA. Talenti iz npr. Rusije imaju dobru šansu da naprave karijeru u košarci i lakše mu je da zaradi od košarke.

                    Prelaz iz juniora u seniore
                    Neki odrastaju brže od drugih. To je obiman psihološki proces i za sportiste. Biti u društvu saigrača iz juniorskog tima, manje-više vršnjaka sa istim hobijima, prijateljima, školom, interesovanjima,... je potpuno drugačije od igranja u timu sa odraslim igračima, starijim, koji imaju porodice i sopstvenu decu, različitih hobija, sistema vrednosti, veće čvrstine i profesionalnosti. Treba dosta toga da bi se mladi igrači uklopili u seniorski tim, ali i među saigrače.
                    Talenat u mlađim kategorijama ne znači i talenat na višem nivou. Možete biti dominantni u mlađim selekcijama, ali se morate razviti i naučiti da preživite u seniorskoj/pro kategoriji, ako to ne uradite, a ovde ne mislim samo na košarku, nikada nećete dostići viši nivo razvoja.
                    Morate se navići na manju minutažu, ostati motivisani i boriti se za svaki minut. Koliko samo puta mlad igrač sedi na klupi i teško dobija minute koji su mu preko potrebni za sticanje iskustva i napredak, jer se svi slažemo da igranje razvija igrače. Koliko njih se može nositi sa tim i ne odustati pre kraja sezone?
                    U mlađim kategorijama možete biti dobri i imati slobodu u završavanju akcija. Kada dođete u seniorski nivo sa profesionalcima i veteranim, nećete biti prva opcija. Možda uopšte i ne dobijete loptu, možda tek kao peta opcija.

                    Loša sreća
                    Bolje biti srećan nego pametan. Biti na pravom mestu u pravo vreme. Imati anđela čuvara na ramenu. Nemoguće je predvideti budućnost, uvek se desi nešto nepredviđeno. Marfijev zakon. Ali, to je život. Ako gledate šta sve može poći naopako u karijeri mladog talenta, čudo je da neko uopšte uspe. Zato se ne trebamo pitati "zašto stvarno talentovan igrač nije dospeo na vrh" već "kako je ovaj talentovan igrač uspeo", jer je to mnogo ređe nego ne uspeti.
                    Ipak, najvažniji je sam igrač. Ako je stvarno talentovan i želi da bude igrač, naći će način da bude uspešan.
                    Uh, umalo da zaboravim, KOŠARKA MORA DA BUDE ZABAVNA, od mladog početnika do starog veterana, i svih između. Ako nije, zaboravite da postanete dobar igrač.

                    Comment


                    • #11
                      Statistika i skauting

                      Svaki ozbiljan tim bez obzira o kom sportu se radi mora da ima jednu vrlo kvalitetnu i ozbiljnu ekipu za skauting.
                      Stidljivi počeci skautinga datiraju iz New Orleansa, 1948. godine. Tada su skauti počeli da beleže samo određene statističke podatke, poene i izgubljene lopte. Postoji bar dvadesetak definicija statistike. Statistika igra veoma bitnu ulogu u samom skautingu, jer na osnovu nekih događaja koji su se desili u prošlosti skauti pokušavaju da precizno predvide buduće događaje. U Evropi se skauti pojavljuju 1969. u Italiji. U današnje vreme se skauting razvio do neslućenih visina. Danas se dobar i kvalitetan skauting ne može zamisliti bez upotrebe savremenih informacionih tehnologija. Posebno je interesantan skauting koji se koristi u američkom fudbalu. Svaka ekipa ima i svog skauta „šaptača” - čoveka koji je zadužen da sa usana trenera ili igrača pročita protivničku akciju. No, i pored toga, ljudski faktor je najvažniji u samom skautingu. Bez obzira na to da li su skauti pročitali protivničku akciju, sam igrač na terenu je onaj koji odlučuje o poslednjem poenu, poslednjoj dobroj odbrani. Posebno je interesantan i skauting u odbojci, i sam njen način implementiranja. Posebno isticanje zavređuju reči proslavljenog trenera Zorana Gajića koji je izjavio da tek kada smo se modernizovali u informacionoj tehnologiji postali smo najbolji na svetu. Dakle, ta dva faktora se prepliću i ona su ključna za uspeh jedne ekipe.

                      U novijoj košarkaškoj istoriji posebno mesto ima i „Advance scouting”. To je jedan od najboljih košarkaških programa za skauting koji su se pojavili. Implementacija tog programa je završena u novembru 1989. godine, i prvi vlasnici su bili Chicago Bullsi. „Advance scouting” je koštao milion dolara. Iako su imali jake pojedince na čelu sa najboljim košarkašem svih vremena Majklom Džordanom, nisu uspeli da osvoje ni jednu titulu. Godinu dana su vredno skauti Chigaga radili sa tim programom. Sledeće tri godine su bili neprikosnoveni vladari košarkaške scene. „Advance scouting 1.0” je imao mogućnosti pravljenja skautinga za vreme same utakmice i posle nje. Sada su igrači i treneri pored pisanih izveštaja imali mogućnost da vide i živu sliku određenih događaja u toku same utakmice. „Advance scouting 1.0” imao je 30 događaja koji bili praćeni i na njemu su radila trojica skauta. Jedan je skautirao samo svoju ekipu, drugi protivničku ekipu, a treći je ručno crtao akcije. Dakle, u prvoj verziji programa nije bilo mogućnosti za animaciju. Posle dve godine su četiri NBA ekipe otkupile pravo za njegovo korišćenje. Cena za svaku ekipu je iznosila dva miliona dolara. Posle prvog povlačenja Majkla Džordana još pet NBA ekipa je uzelo program. Danas je aktuelna verzija „Advance scouting 16.1”. Danas u USA postoji, zahvaljujući savremenoj tehnologiji mogućnost da ekipa već u avionu dobije bilo koji skauting sa utakmica.

                      U ekipnim sportovima postoji veliki broj metoda i načina priprema sportista za takmičenje. Postoji fizička, tehnička, taktička, psihološka i integralna vrsta pripreme. Svaka od njih nosi fundamentalnu važnost u samom formiranju sportiste i ekipe i dovodi do uspešnog izvođenja na takmičenju i dobrog rezultata. Pod biomehaničkim karakteristikama podrazumeva se stepen usvojenosti tehnike i taktike. Sportska taktika se definiše kao smišljen, racionalan i ekonomičan način vođenja sportske borbe. Prilikom usavršavanja i primenjivanja sportske taktike neophodno je upoznati se sa osnovnim pojmovima u toj oblasti, a to su:
                      – Taktička sredstva
                      – Taktički metod
                      – Taktička forma i
                      – Pomoćne taktičke forme: izviđanje, rekognosiranje, manevar i maskiranje (koji se primenjuju i u odbrani i u napadu).
                      Izviđanje i rekognosiranje je ispitivanje snaga protivnika (dešifrovanje njegovog plana i odbrane). Mnogi treneri su se složili da je izviđanje u današnjoj košarci esencijalno za pripremu ekipe. Samo izviđanje i znanje o protivničkoj ekipi utiče na psihološku pripremu igrača. Znanja o protivniku ekipu čine sigurnijom, igrači znaju više o svom protivniku i osećaju se bolje pripremljenim za utakmicu. Skauting, takođe, utiče i na plan i program treninga. Znanja o protivniku uslovljava korišćenje adekvatnih vrsti vežbi kako bi sprečili protivničke akcije ili uvežbavanje napada protiv njihove odbrane. Koristi i za smanjivanje opasnosti od nepredvidivih akcija protivnika. Igrači ne smeju da budu iznenađeni bilo kojom akcijom koju je protivnička ekipa koristila u prethodnim utakmicama. Trener i njegovi igrači moraju biti upoznati i sa posebnim individualnim karakteristikama igrača. Treneri moraju da obrate pažnju da informacije koje dobijaju putem skautinga ne određuju tok treninga. One pomažu trening, ali ne čine njegov glavni cilj. Prema Krisu Longu, asistentu na Luizijana Tek Univerzitetu, izviđanje protivnika i planiranje utakmice je esencijalan element uspeha u košarci. Po g. Longu bilo da ste trener mlađih kategorija ili radite u profesionalnom klubu, možete da značajno poboljšate šanse svog tima pažljivom pripremom za svaku utakmicu. Efikasan skauting će pružiti vašim igračima da shvate mane i vrline protivnika, kao i individualne mane i vrline igrača.

                      Mnogi treneri smatraju da se treba držati nekih osnovnih principa kada je reč o pravljenju skauting izveštaja. Međutim, čovek koji je zadužen za skauting u klubu, mora biti najpre upoznat sa filozofijom igre „svog” trenera, da poznaje prednosti i mane sopstvenog tima, kao i individualne karakteristike igrača. Prvi korak u pravljenju skauting izveštaja počinje mesecima pre same prve utakmice. U tom periodu skaut prikuplja podatke o protivničkim ekipama i njihovoj „filozofiji” igre. Takođe, on prikuplja podatke o igračima, rasporedu utakmica (kako svoje ekipe, tako i protivnika), uslovima u halama (osvetljenje, parket, kapacitet dvorana,publika, itd.), načinu takmičenja i treba da poznaje propozicije takmičenja. Veoma važan korak u prikupljanju informacija jeste pravljenje „dosijea” svakog protivnika, koji će da sadrži roster igrača sa osnovnim podacima (visina, težina, pozicija, godina rođenja...), kao i podatke o individualnoj i timskoj statistici. I iz same statistike može dosta toga da se vidi: koji igrač najviše šutira na koš, ko su glavni „skakači” , odnos asistencija i izgubljenih lopti, procenat šuta, broj slobodnih bacanja, itd. Bilo da ste upoznati sa protivnikom ili ne, možete da saznate mnogo toga pažljivim analiziranjem statističkog izveštaja.

                      Za izviđanje samog protivnika, treneri koriste razne metode. Neki smatraju da je potrebno odgledati dve utakmice protivnika, a neki tri. Zagovornici ove prve ideje smatraju da je najbolje posmatrati protivnika u najboljem i najgorem izdanju. Međutim, posmatranjem ekipe sa tri utakmice možemo videti i razliku kako se protivnik „ponaša” kao gost ili domaćin, jer se najčešće koriste snimci kada su protivnici bili domaćini i gosti. Nakon odgledanih utakmica (bilo kojom metodom) skaut ima zadatak da ustanovi koja su glavna obeležja napada, odbrane i tranzicione igre protivnika. Za protivničku igru u pozicionom napadu, skaut treba da nacrta osnovne dijagrame akcija, ali i da odgovori koji je od protivničkih igrača glavni poenter, koji su igrači pasivni u napadu, koji igrači najčešće prave blokove itd. Takođe mora da obrati pažnju na akcije iz auta (sa bočne i čeone linije). Zatim sledeći zadatak igre u napadu bi trebalo da bude napad protiv zone ili kombinovanih odbrana, pa onda protiv presinga i protiv tranzicione odbrane. Naravno, pored dijagrama (crtanja akcija), skaut mora i da beleži podatke koliko je puta odigran određeni napad i koliko puta je bio uspešan. Ukoliko je to moguće, bitno je obeležiti ime akcija (tri dole, dres, glava...) i način pokazivanja akcija (da li ih pokazuje trener ili neko od igrača). Izviđanje odbrane isto traži određene odgovore. Prvi zadatak je da se isprate principi individualne odbrane. Skaut prati koliko ekipa igra agresivno na loptu, kako se brani od prodora, da li dozvoljava povratni pas, kakva je odbrana od pick-and-roll-a, ko su najgori, a koji najbolji igrači u odbrani. Zatim praćenje u vezi sa zonskim i kombinovanim odbranama (koji tip zone igraju, slabosti, promena odbrane...), kao i praćenje presing odbrane (koliko je koriste, kada je primenjuju, tip...). Nakon izveštaja o ekipi, potrebno je napraviti i izveštaje o igračima protivničkog tima, njegove statističke podatke, njegove napadačke i odbrambene karakteristike i još neka zapažanja, ukoliko je to potrebno. Takođe je veoma važno i ubaciti u izveštaj i petorke protivnika. Izveštaj o petorkama nam pruža uvid u način rotacije igrača protivnika, kada ulazi drugi plej, kad menjaju najboljeg igrača itd. Neki treneri smatraju da gledanje cele utakmice može da psihološki zamori igrače i da ga optereti u objašnjavanju njegovih zadataka, kako u odbrani, tako i u napadu, pa je tendencija da snimci (klipovi) sa utakmica budu što precizniji, manjeg trajanja i da se bave samo udarnim i važnim elementima protivnika, njegove igre i samih protivničkih igrača.

                      Izviđanje sve više i više postaje nauka u današnjoj košarci. Pronalaskom računara i novih tehnologija, čovek je uspeo da uštedi na vremenu oko prikupljanja, čuvanja i analize podataka. Pitanje je samo, dokle može tehnologija da ode i da li se ovim menja pristup košarci, način razmišljanja i da li košarka gubi svoju draž? U Srbiji i Crnoj Gori je napravljen jedan košarkaški program za skauting 2005. godine sa radnim nazivom „North South Basketball Scouting”. On po svojim karakteristikama veoma liči na „Advance scouting".

                      B. Markoski, V. Avramov, Đ. Adžić

                      Comment


                      • #12
                        EVOLUCIJA POZICIJE KRILNOG CENTRA U KOŠARCI

                        O pozicijama u košarci

                        "Basketball positions were made up so that people who didn’t understand the game could follow it."
                        - Jalen Rose

                        Nacionalna košarkaška asoscijacija u USA je ozvaničena tek posle II Svetskog rata (1946. godine kao BAA, od 1949. NBA), dakle kasnila je kao organizacija za bejzbolom (1876, odnosno 1901. godine), hokejom (1917. godine) i američkim fudbalom (1920. godine). Kako bi se što više približili potencijalnoj publici i omogućili joj lakše praćenje utakmica, nazivi pozicija u košarci su pozajmljeni iz već poznatih, gore navedenih sportova - centers, forwards i guards. Očekivano od pragmatičnih i profitu okrenutih Amerikanaca. Imena su bila ista, uloge u timu pak potpuno drugačije, ali moralo se krenuti od nečeg. Tako je stvorena paradigma košarke kao igre.
                        Prateći američku nomenklaturu, osnovnih 5 pozicija u košarci su: point guard (plejmejker), shooting guard (bek šuter), small forward (krilo), power forward (krilni centar) i center (centar). Tokom vremena, pozicije su evoluirale kako se i sama igra menjala, u smislu menjanja "zacrtanih" i rigidnih karakteristika igrača po pozicijama sa početaka razvoja ovog sporta. Point guard je, recimo, do pojave Magic Johnsona uglavnom bio "rezervisan" za niske, brze, igrače tempa. Magic je veliki i po tome što je redefinisao poziciju plejmejkera jednom za uvek (uz sav respekt prema njegovim velikim prethodnicima poput Bob Cousy-ja ili Oscar Robertsona). Takođe, na pozicijama 2 i 3 je došlo do promena. Američki komentatori, analitičari, treneri i ostali radnici u košarci sve više nazivaju te dve pozicije jednim imenom - wings (krila). Tome je doprinela činjenica da su se karakteristike igrača na ovim pozicijama počele u toj meri preklapati, da su ih oni videli kao jedinstvenu poziciju, dupliranu na terenu. Centri su i dalje mahom najviši igrači u rosteru, ali i tu je došlo do velikih promena tokom prethodnih nekoliko decenija. Naime, nekada se smatralo da se ne može uzeti NBA titula bez dominantnog centra, to je bila era velikana u svakom smislu te reči poput Wilt Chamberlaina, Bill Russella, Kareem Abdul-Jabbara, koji su svoje timove vodili do šampionske slave... Međutim, u novijoj istoriji imali smo ere Bullsa (6 titula) i Pistonsa (2), a u skorijoj prošlosti šampionske timove Bostona (2008.), Dallasa (2011.), Miamia (2012, 2013.) i napokon vladajuće šampione iz 2015. GSW - sve redom bez dominantnog centra (a mogli bi da diskutujemo i o Spursima iz 2014, odnosno razmatramo da li je Duncan bio 4 ili 5 u tom rosteru).

                        Sadašnje vreme - vreme hibrida

                        Sada postaje prilično jasno da su ovih 5 bazičnih pozicija izašle iz početnih stereotipa i da su u košarci današnjice postale "fluidne", nestalne kategorije. To je delom i zbog pojave tzv. combo ili hibridnih pozicija, tj. graničnih pozicija između pet osnovnih. Tako sada imamo kombo-bekove, ili igrače koji su G/F, ili F/C, ili vrlo često SF/PF... (maestralni kouč Gregg Popovich je u svom šampionskom rosteru SA Spursa iz 2014. imao mnogo takvih tweenera, kao što su swingmani Danny Green i Kawhi Leonard (G/F), te Tim Duncan, Boris Diaw i Aron Baynes (F/C). Sve ovo bi moglo da podstakne pitanje: koliko zapravo danas imamo pozicija u košarci?

                        Redefinisanje pozicija u košarci...

                        Sledi jedan skorašnji, ali po mišljenjima mnogih previše hrabar pokušaj uvođenja revolucije u pozicije u košarci. U martu 2012. godine, MIT Sloan u Kembridžu je bio domaćin redovne Konferencije za analitiku u sportu (MIT Sloan Sports Analytics Conference - SSAC). Jednu od nagrada za održano predavanje u odeljku Evolucija sporta dobio je Muthu Alagappan, student završne godine na Univerzitetu Stanford. Budući da je bio na pripravničkom stažu u kompaniji Ayasdi, primenio je njihov softver za vizuelizaciju podataka metodom zvanom "topological data analysis" na 452 NBA igrača iz sezone 2011/12 i na taj način dobio klastere (grupe) igrača po određenim karakteristikama. Na osnovu tih grupa izveo je teoriju da u savremenoj košarci postoj čak 13 pozicija, a one su redom sledeće: 1. Offensive Ball-Handler, 2. Defensive Ball-Handler, 3. Combo Ball-Handler, 4. Shooting Ball-Handler, 5. Role-Playing Ball-Handler, 6. 3-Point Rebounder, 7. Scoring Rebounder, 8. Paint Protector, 9. Scoring Paint Protector, 10. NBA 1st-Team, 11. NBA 2nd-Team, 12. Role Player, 13. One-of-a-Kind. U skladu sa sadržajem, svoju prezentaciju je nazvao "From 5 to 13: Redefining the Positions in Basketball". Kasnije je svoj spisak od 13 pozicija skratio na 10, te nekima promenio nazive. Ostaje nejasno, bar meni, da li je on u svom radu izjednačio pojmove "pozicija" i "uloga" u timu. Kako god, pozicije u košarci su i dalje predmet beskrajne debate među stručnjacima, ali i "običnim" fanovima ove igre i svakako da to pitanje ostaje i dalje otvoreno.

                        ...Ili možda igranje košarke bez pozicija?

                        Danas je manje-više opšte poznata istina da pozicije u košarci, njihova imena ili oznake od 1 do 5, imaju veći značaj za medije, marketing i publiku nego za trenere i igrače. Kao posledica konstantnog ubrzavanja tempa igre, ali i sve većeg broja univerzalaca u košarci koji razvijaju široki spektar skilova, treneri se sve češće odlučuju da zanemare koncept pozicija i jednostavno postave svojih najboljih 5 igrača na parket. Ulazimo li u eru košarke bez pozicija? Sudeći po američkim koledž trenerima, mi smo u tu eru već zagazili duboko.
                        Arizona State kouč Herb Sendek je rekao: "Ako govorimo o pozicijama, lepimo etikete koje nam pomažu u organizaciji tima, komunikaciji sa timom kroz uloge i obaveze u igri. Ali, ako pričamo o razlikama između shooting guarda i small forwarda, na primer, onda su one u najbolju ruku suptilne".
                        UNLV kouč Dave Rice kaže: "Timovi su sve niži i više pridaju značaj skilovima, igraju sa po nekoliko momaka koji mogu da dodaju, driblaju, šire napad, koriste prostor... igraju jedni za druge". Uloge igrača, koje su na počecima košarke kao igre bile usko vezane za pozicije koje igraju, se sada prenose i na druge pozicije u timu. Posledica toga je da imamo 5 igrača od kojih svi znaju sve po malo. Legendarni kouč Duke-a Mike Krzyzewski je odavno poznat kao zagovornik igranja košarke van ili bez pozicija. Pored primene ove filozofije na svoj koledž tim, on je isto uradio i sa nacionalnom selekcijom USA, mora se reći sa velikim uspehom. Skoro da postoji konsenzus u američkim stručnim krugovima da je kouč K, uvođenjem i primenom small ball-a i ignorisanjem klasičnih košarkaških pozicija, nacionalnoj selekciji povratio primat na svetskoj sceni. Legendarni trener kaže: "U našoj igri nema pozicija. Imamo samo 5 momaka koji rade zajedno da bi sprečili drugih 5 momaka u kreiranju pozicije za šut". Naravno, igrači sa univerzalnim skilovima se nisu tek tako pojavili preko noći, Bogom dani. Iza ovog fenomena stoji ogroman individualan rad na poboljšanjima sopstvenih veština. Povezano sa tim, upravo je uloga individualnog trenera u svom zenitu od kako postoji košarka kao igra. Pored toga, došlo je do promene u svesti samih igrača koji počinju da odbacuju stereotipne predstave o poziciji i ulozi po kojima bi trebali da se ponašaju na terenu. Nekad, kada bi se pojavio izrazito visok klinac, treneri mlađih kategorija bi ga odmah stavlili ispod koša, učili centarskim pokretima i kako da šutira/poentira preko nižih igrača. Izgleda da današnji visoki klinci više ne žele da stoje na jednom mestu i ponavljaju istu rutinu iznova i iznova. Žele da driblaju, dodaju, šutiraju sa distance... Da se zaustavim malo u zanosu koji uvek donose nove ideje... i da ukažem na neke od opasnosti koje vrebaju kao posledica širenja ovog trenda.

                        Svi znaju sve... ali niko ne zna to do kraja

                        Kako i podnaslov kaže, postoji realna mogućnost da u skorijoj budućnosti imamo rostere od po 12 univerzalaca sličnih fizičkih i tehničkih karakteristika, koji svi od reda znaju da driblaju, dodaju loptu, skaču itd, ali niko od njih nije vrhunski u nekom od elemenata košarkaške igre. U današnjoj košarci, posebno u Evropi, većina timova vapi za jednim kvalitetnim univerzalcem koji bi bio podrška centarskoj liniji preko skokova, blokada, poena iz reketa, bekovima kod organizacije igre ili šutu sa distance, te krilnim igračima u korekcijama u odbrani... Jedan takav univerzalac, neko ko krpi rupe u ostatku petorke koja je na parketu, neko ko je komplementaran sa ostalom četvoricom - svakako da! Dvanaest takvih u timu, tj. petorica istovremeno na parketu - pa, nisam baš siguran. Zašto? Pa šta ako "prva petorka" ne pruža na parketu ono što je trener zamislio, koga trener da ubaci da bi ispravio određene propuste (recimo skok u napadu ili šut za tri)? Koga, kada su svi slični po karakteristikama i stvarima koje mogu da pruže u igri? Jednog po jednog, pa koga krene tog dana? Ili će se razviti neka više naučna metoda?
                        Dalje, u takvom jednom sistemu sličnih po svemu igrača, postavlja se i pitanje vođe na terenu. Ko vuče svoj tim napred? Ko je Clutch? Jedan isti igrač ili se menjaju iz meča u meč? Ne želim da idem u bizarnost, ali vrlo je moguće da bi i psihološke osobine takvih igrača bila slične. Jer, ako imamo igrače sa sličnim procentima realizacije šuta za dva iz izolacije, ili pika - onda svi oni imaju pravo da traže privilegiju rešavanja utakmice sa podjednakim pravima. Dosta nejasna priča, ali ako je ikakvo olakšanje, 12 univerzalaca u jednom timu je verovatno utopija koja se nikada neće ostvariti. Nekoliko takvih, verovatno da, možda i cela petorka, ali će i dalje u košarci biti "specijalaca" koji određene stvari rade bolje (a ostale ne preterano slabije) od drugih čime zaslužuju mesto u rosteru.

                        Istorijski osvrt na razvoj pozicije 4

                        Kao što sam ranije pisao, tokom svojih početaka košarka se oslanjala na centre. Vođeni logikom da procenat šuta raste što je igrač bliže košu, timovi su bili u fanatičnoj potrazi za dominantnim centrom oko koga bi gradili šampionski tim. U tom smislu, pozicija četvorke je posmatrana kao dopuna i potpora centru i ništa više od toga. Power forward je tipski bio jak, visok igrač sa dobrim skokom i defanzivnim karakteristikama. Ako je još mogao nešto da ubaci u napadu, to je bila ekstra dobit.
                        A onda se pojavio Elvin Hayes, koga je kao prvog pika na draftu 1968. godine uzeo San Diego Rockets. U ruki sezoni The Big E je ubacivao prosečno 28.4 ppg (uz 17.1 reb) i tako pokazao da i četvorke mogu biti u fokusu svog tima kad su poeni u pitanju. Sjajne partije je nastavio da pruža tokom cele sledeće decenije, utirući put novim momcima na poziciji 4 u smislu veće ofanzivne uloge u svojim timovima.
                        Tokom 80-ih u Boston Celtics-ima se pojavljuje (verovatno do danas neprevaziđen) tandem forwarda Larry Bird & Kevin McHale, koji su raznovrsnošću u igri, poentiranjima, skokovima, odbranom (posebno McHale) zadavali ogromne probleme u mečapu svim svojim protivnicima. Kevin " Black Hole" McHale je imao ogroman uticaj na Bostonove 3 titule prvaka NBA lige iz 5 finala koliko su igrali u eri Larry Birda. Sezona 1986/87. je bila zenit Kevinove karijere kada je statistika u pitanju: 26.1 ppg i 9.9 rpg.
                        I dok je McHale bio na vrhuncu svoje moći, pojavila su se, godinu za godinom, dva buduća superstara na poziciji power forwarda: Charles Barkley (1984, 5. pik) i Karl Malone (1985, 13. pik). Obojica su imala neverovatan uticaj na razvoj ove pozicije i i uopšte na košaku kao igru. Iako visok samo 198 cm, sir Charles je bez problema igrao poziciju krilnog centra, pre svega zahvaljujući težini od 115 kg, ali i neverovatno jakim nogama koje su sa lakoćom tu masu dizale do nebeskih skokova. Tokom cele karijere je bio na prosecima većim od 22 ppg i 11 rpg, a tokom svog vrhunca od 5-6 sezona krajem 80-ih i početkom 90-ih, išao je preko 25 ppg i 11 rpg. Barkley je bio nazaustavljiv u tranziciji, dobar šuter sa svih pozicija, fantastičan skakač i jedan od prvih hibrida između SF i PF koji su ostavili veliki uticaj na eru u kojoj su igrali (prvi bi verovatno trebao da bude Elgin Baylor sa kraja 50-ih i kroz cele 60-te, sa 27.4 ppg i 13.5 rpg kroz karijeru!).
                        I Karl Malone je bio fizički dominantan igrač koji je svojih 206cm i 113kg obilato koristio u igri pod obručem. Zahvaljujući genijalnom plejmejkeru i svom saigraču iz Utah Jazz-a Johnu Stocktonu, Karl je poenterski gledano profitirao iz svih mogućih oblika pick igre, razvijajući vremenom i odličan šut sa poludistance iz pick and pop-a. Ovaj tandem igrača je i do današnjeg dana ostao sinonim za pick and roll igru, jer su je praktično doveli do savršenstva, čime je na još jedan način The Mailman zapisao svoje ime u istoriju košarke. Drugi na All-time NBA listi po ukupnom broju poena, sa 25 ppg i 10 rpg u karijeri su još dve "sitnice" koje potvrđuju prethodnu tvrdnju.
                        U dubokoj senci prethodne dvojice superstarova, 1986. godine se pojavio (na draftu tek 3. pik drugog kruga, ili ukupno 27. pik), pa i razvijao Dennis Rodman, još jedan igrač koji se šetao između pozicija niskog krila i krilnog centra, da bi kasnije u karijeri imao periode kada je igrao i centra. To možda ne bi delovalo čudno da Dennis nije visok samo 201cm i težak tek nešto više od 95kg! Na koju god forward poziciju da ga stavimo, moramo reći da je on bio jedan od najboljih skakača ikada u NBA, 13.1 rpg u karijeri govori u prilog tome, a u svom prajmu u prvoj polovini 90-ih, igrajući za Detroit, San Antonio i Chicago imao je čak 17 rpg. Dvema titulama koje je osvojio sa Detroit Pistonsima u eri Bad Boysa, Rodman je doprineo sa 9 ppg i 9.5 rpg, ali i procentom šuta blizu 60%. The Worm, neponovljiv igrač na parketu i van njega, koji je ovim prstenovima sa Pistonsima dodao i one iz drugog three-peata Bullsa. Taman za svaki prst ruke po jedan...
                        Koliko god navedeni igrači bili veliki, a bili su veliki, ni jedan od njih nije bio dominantna figura košarke tog vremena, šou su im krali fantastični bekovi Magic Johnson, Michael Jordan, Isiah Thomas, krilo Larry Bird, ili pak centri Jabbar, Hakeem Olajuwon ili David Robinson koji su vodili svoje timove do šampionske slave. Ali to će se promeniti u budućnosti. Dvehiljadite su bile na pragu. Velikani su polako odlazili sa scene, Golden age košarke sa njima, počinjala je nova era košarke... Da bi opstala i napredovala do uloge lidera, pozicija 4 je morala da evoluira.

                        Promene koje dovode do današnje dominacije "četvorki"

                        Prvo i osnovno, sve promene koje su se dešavale u košarci od 1946. godine pa do današnjeg dana, promene pravila, kriterijuma suđenja i tome slično su bile gotovo isključivo motivisane većom zaradom, tj. novcem. To se postizalo kroz napore da se sama igra napravi što dopadljivijom publici koja plaća ulaznice po halama ili gleda košarku ispred TV ekrana. Atraktivnost se ogledala u sve bržoj, dinamičnijoj košarci, sa velikim brojem poena i favorizovanjem napadača u odnosu na odbranu. Defanzivne 3 sekunde, illegal defense, man-to-man defense kao isključivi vid odbrane (od 1977. do 2001. godine) su samo neke od takvih promena. Posebno značajna promena je uvođenje linije za 3 poena 1967. godine u ABA (American Basketball Association). Tadašnji komesar te lige, legendarni bivši igrač Minneapolis Lakersa George Mikan, je povodom uvođenja ove novine izjavio da će ona "pružiti nižim igračima šansu da poentiraju i otvore odbranu (tj. rašire igru), na veće zadovoljstvo navijača". Kao što je tada, a i u kasnijem periodu naglašavano, ovo pravilo (kao i ono o dozvoljenom zakucavanju u ABA, slam dunk) je bilo motivisano čistim marketingom, tj. željom ABA da parira NBA ligi po atraktivnosti, tj. prestižu među gledaocima, a ultimativni motiv je naravno bio novac. NBA je tek u sezoni 1979/80. uvela šut za 3 poena, a direktna posledica te odluke je bila prava eksplozija kvalitetnih igrača na pozicijama 1 i 2 tokom 80-ih. Trend se nastavio i 90-ih, a kulminirao pojavom najboljeg šutera svih vremena i najboljeg igrača na poziciji 2 ikada - Michael Jordan-a. Ako analiziramo kako je MJ poentirao, videćemo da je velika većina njegovih poena postizana šutem sa polu-distance ili ulazom. Oba načina poentiranja su direktno omogućena prethodnim promenama koje sam naveo u tekstu iznad - odbrana jedan na jedan dovodi do većeg broja ulaza, double team (udvajanje) je ograničeno, tj. ne sme se braniti prostor, pa dolazi do masovnog igranja tipskog napada - izolacije za vodeće igrače timova. MJ je, po jednom statističkom istraživanju (ali nekompletnom), u tri sezone od 1989. do 1992. godine imao procenat izolacija oko 45%.

                        Analizirajući šta se to sve promenilo u NBA u poslednje vreme, a što se reflektovalo na očiglednu promenu u igri, ulozi i uticaju četvorki, može se zaključiti da su dve najveće, bazične promene sledeće:
                        1. dodatno ubrzanje igre realizovano kroz small ball
                        2. značajno veće fokusiranje na šut
                        Manje-više direktno povezano sa ovim tendencijama je i promena u kriterijumu suđenja faula u reketu (više se toleriše kontakt nego ranije), dok je obrnuta situacija van reketa, u igri na perimetru. Usled toga, visoki igrači, posebno oni koji nisu baš fizički dominantni za poziciju koja im je dodeljena, su praktično bili prinuđeni da sve više izlaze iz "paint"-a i svoju sreću traže u igri sa polu-distance ili iza linije za tri. Njihovim izlaskom iz reketa igra u napadu je postala šira, a spacing veći, čemu su najviše doprineli momci na poziciji 4. Od tog momenta se sve više priča o tzv. stretch 4s, ili četvorkama koje su sposobne, pre svega zbog svog odličnog šuta za tri i/ili sa polu-distance, da šire igru, ubrzavaju je, unose raznovrsnost u svoj napadački arsenal, postižu više poena - jednom rečju prezentuju proizvod primamljive spoljašnjosti za svoje konzumente - publiku u halama ili pored TV.

                        Izolacija i dalje? Ili ipak ne?

                        Da vidimo kako ostale pozicije prate ove suštinske promene u ulozi savremenih četvorki. Na prvi pogled, najviše su na gubitku igrači na pozicijama 2 i 3, a to je posledica sve manjeg igranja izolacije kao vida napada koji se najčešće preko njih i primenjivao. Imamo zvaničan podatak da su prošlogodišnji šampioni GSW imali samo jednog igrača (Stephen Curry) sa frekvencijom odigranih izolacija preko 10%, dok je recimo Minnesota (završili kao poslednji tim Zapada) imala čak 4 igrača preko ovog praga i petog vrlo blizu. Da li je to relevantno i koliko za uspeh obe ekipe, ostaje da se raspravi do kraja. Umesto izolacija, aktuelni šampioni NBA su širili igru, imali brz protok lopte, napadali prazan prostor ofanzivnim kretnjama, iznuđivali rotacije u odbrani i konačno kažnjavali iste kroz poželjne po njih mismečeve. Ok, kakve veze to ima sa pričom o poziciji 4? Pa, Draymond Green, eto kakve. Power forward Warriorsa je bio jedan od najznačajnijih igrača na šampionskom putu ka prstenu. Bio je sekundarni plejmejker svog tima, odmah iza Stefa po broju poseda ili dodira sa loptom u toku utakmice. Dalje, imao je u proseku 2 ulaza po meču, što je odmah iza neprikosnovenih Splash brothersa (bekovi) i Barbose (bek), a više od Iguodale, Livingstona i Barnsa. Istovremeno, Green je dovoljno precizno šutirao za tri (33,7%) i to na velikom uzorku (odmah iza Splash brothersa po broju pokušaja za 3), da bi se moglo reći da je odrađivao i svoju stretch ulogu sasvim dobro. Dakle, kroz primer ovog igrača se najbolje vidi značaj i korist koju tim ima od savremene četvorke koja praktično radi sve na parketu - od organizacije napada do njegove realizacije, što šutem iz daljine, što nekim od vidova pick igre kroz koje se iskorišćava povoljan mismeč.
                        Da pogledamo sada ekipu koja je vrlo često igrala izolaciju, a nije završila na dnu svoje divizije, naprotiv, došla je do velikog finala - Cleveland Cavaliers. U timu sa čak 5 igrača preko 10% frekvencije izolacije prednjači, a ko bi drugi, LeBron James. On je, posle Hardena, drugi u celoj NBA po ovom procentu (25.8%), igrajući svaki četvrti napad iz izolacije. Sasvim slučajno, LeBron se danas vodi kao legitimni power forward, iako mu je pozicija forwarda bliža po karakteristikama. A došao je u NBA kao guard. To je naravno zasluga prethodno pomenutog trenda igranja small ball-a, gde su se praktično pozicije pomerile za po jednu na gore - nekadašnje old school četvorke su se pomerile na poziciju 5, krila kao što su LeBron i Carmelo (takođe visokih 24.3% napada iz izolacije) odlaze na 4 itd. Da završim priču oko izolacije, visoko na NBA listi po ovom parametru nalaze se još sledeće četvorke: Giannis Antetokounmpo (18.7%), Michael Beasley (18.8%) i James Johnson (22.3%), što čini 5 igrača od prvih 15 koji najčešće igraju izolacije u svojim timovima. I taj podatak dovoljno govori o značaju koji ta pozicija ima u savremenoj košarci.

                        Podvrste četvorki

                        Složićemo se da je uloga Greena u tituli GSW-a velika, ali šta reći onda o uticaju koji su na titule svojih timova imali Dirk Nowitzki i LeBron James?
                        LeBron je toliko podigao lestvicu da mnogi analitičari imaju problem na koju poziciju da ga smeste, često se govori da je on positionless (bez pozicije, nešto u šta košarka kao igra može da evoluira uskoro), a najbolji termin da ga opiše bi bio "Point forward" - kreator igre sa pozicije 4. U poslednje vreme tu poziciju (pokušava da) igra i Blake Griffin , a od evropskih igrača treba spomenuti Boris Diaw-a, kao i našeg Nemanju Bjelicu. Istorijski gledano, jedan od prvih Piont forwarda je bio John Johnson iz Seattle SuperSonicsa 70-ih godina. U 80-im godinama ova rola se ustalila kod legendarnog trenera Dona Nelsona, koji je tada vodio Milwaukee Buckse, kroz Marques Johnsona i Paul Presseya. Jedan od najboljih Point forwarda u istoriji košarke je bio Larry Bird iz Celticsa, a vrlo dobar na toj poziciji je bio i Scottie Pippen iz perioda u Blazersima posebno...
                        Neki analitičari navode izraz "Off the ball forward combo" da bi opisali posebnu podgrupu savremenih hibridnih četvorki. To bi bio combo igrač (između 3 i 4) kojeg krasi velika energija i moć da njome pokrene svoj tim. On nema neke košgeterske sposobnosti ili prefinjenu tehniku, ali to nadomešćuje velikom borbenošću koje rezultira skokovima u oba pravca (iako je realno undersized), odličnom igrom u tranziciji i ulazima generalno. Kao prvi primeri ovakvog tipa hibridne četvorke navode se Shawn Marion, Josh Smith, Thaddeus Young, Andrei Kirilenko.
                        "The Scoring Combo-Forward" bi bila sledeća podgrupa, jasno je iz samog naziva da su to pre svega skoreri koji koriste svoju hibridnu poziciju u mismečevima ispod koša (protiv fizički inferiornih trojki), ali i sa polu-distance (protiv tromijih četvorki). Primeri takvog profila su bili Antoine Walker, Shareef Abdur-Rahim i Antawn Jamison.
                        "The stretch 4" se ovde navodi kao posebna podgrupa. Tvrdi se da su to mahom jednodimenzioni igrači koji se među sobom razlikuju i rangiraju po atleticizmu. Oni se oslanjaju na dobar šut spolja, tzv. "catch and shoot" mantru koju ponavljaju iz meča u meč. Rashard Lewis bi bio preteča atletske streč 4 i time cenjeniji od manje atletskih (kao što je recimo Ryan Anderson) koji praktično ne mogu da brane legitimne protivničke četvorke u reketu, ali imaju svoju funkciju u spomenutoj "catch and shoot" igri.
                        Treba naravno spomenuti i neke od najboljih četvorki lige, bez obzira u koju kategoriju ih stavili: Anthony Davis, Kevin Love, La Marcus Aldridge, te veterani Tim Duncan, Serge Ibaka, Zack Randolph... sve redom igrači koji predvode svoje timove po poenima i skokovima i generalno imaju ogroman uticaj na igru. Dovoljno je samo pročitati ova imena, uz ona nabrojana ranije u tekstu i shvatiti da je pozicija 4 sasvim sigurno najuticajnija u današnjoj NBA košarci.

                        Comment


                        • #13
                          Kako ja celoj ovoj strani i celom ovom poduhvatu da dodelim neku + reputaciju?
                          Ne može više od jedne !

                          H V A L A !

                          Comment


                          • #14
                            Pohvala za ideju.

                            Comment


                            • #15
                              Madafaka burazeru,svaka cast!

                              Comment

                              Working...
                              X