Posle posete Brnu 2011, ove godine smo rešili da obiđemo italijansku rivijeru i vidimo MotoGP ludilo u centru zbivanja-Misanu.
Svoju turneju smo, naravno, počeli od Tavulje. Do Rosijevog mesta se stiže lokalnim autobusom koji kreće iz Pezara. Vozač busa nas je žestoko istresao po krivinama kojima smo se peli u Tavulju i uz osmeh prokomentarisao: “Ovde svi voze kao Rosi”. Do centra Tavulje se stiže kroz drvored koji je ukrašen žutim trakama sa brojem 46. Mestom dominira zid stare tvrđave na kojem se nalazi veliki plakat sa slikom proslave Rosijeve pobede u Asenu ove godine.
Tu su smešteni njegova picerija i fan klub, koji su skroz ukrašeni Rosijevim slikama, kopijama motora, kacigama. Upisali smo se u knjigu utisaka i seli da popijemo kapućino. Pogledajte kako ga ukrašavaju:
Inače, cene u Rosijevom restoranu su više nego pristojne-espreso je 1 evro, a kapućino 1.20.
Tavulja je lep i uređen gradić, sav u znaku čuvenog Doktora.
Kako se bližio vikend, počeli su da se okupljaju motoristi sa svih strana. Plakati koji su najavljivali trku su se razlikovali po tome što, ako ste u San Marinu na plakatu je De Anđelis, a u Italiji, naravno, Rosi.
U Misano smo došli vozom koji od Riminija stiže za 15 minuta. Od železničke stanice je organizovan besplatni prevoz autobusom do staze. Međutim, za razliku od Brna, ovde taj autobus nema prednost u saobraćaju i ubrzo smo se zaglavili u gužvi, iako je bilo tek 9:30.
Prilaz stazi nije tako lepo uređen kao u Češkoj, ali je atmosfera fenomenalna. Na sve strane su Rosijevi fanovi, svuda preovlađuje žuta boja, i svi su bili veoma dobro raspoloženi. Posebno moram da naglasim da, ukoliko ima fanova drugih vozača (neki su nosili Lorencove zastave), apsolutno ih niko nije izazivao, niti pravio problem oko toga.
Publika je u Misanu bliža stazi nego u Brnu i buka koju prave motori zvuči nestvarno jako, neverovatno! Jeza sve vreme struji niz kičmu, naročito kada pored vas prozuje momci iz najjače klase.
Pošto pretpostavljam da ste odgledali trke, opisaću samo ono što se nije videlo na TV-u. Rosijevi fanovi su se nadali podijumu i kada se to nije ostvarilo, neki su razočarano pošli kući ne sačekvši proglašenje pobednika. Oni uporniji, poput nas, su uspeli da izađu na stazu jer su sa nekih tribina otvorene kapije. Otrčali smo do startno-ciljog pravca i videli završetak ceremonije, a zatim smo ostali da bismo, kao i drugi, skupili delove guma sa staze i slikali bokseve. Najverniji Rosijevi fanovi su ispod podijuma dozivali Doktora uzvicima “Vale, Vale”. U jednom momentu su fotografi izašli na binu i spremili se da slikaju Rosija, ali nas je zvanični spiker razočarao rekavši da mu Jamaha ne dozvoljava da izađe. Pomalo tužni, polako smo se zajedno sa rekom obožavalaca, pešice spustili do grada, pošto je prevoz bio u totalnom kolapsu.
Jedna od kuća u Misanu:
Naše putovanje se završilo posetom Korianu, mestu Marka Simončelija. To je jedan ljupki gradić koji se nalazi na brdu iznad Rićionea i do kog se dolazi lokalnim autobusom br.58! U centru mesta pored crkve je spomenik Marku pored kog i danas njegovi fanovi ostavljaju cveće i poruke.
Pred drugim spomenikom, koji je podigao Dainese, smo potpuno zanemeli. Napravljen je od pleksiglasa u kome je urezan Markov lik. Pravi efekat se vidi tek kada se čučne ili klekne ispred spomenika. Dakle, kada se poklonite Marku, igrom svetla i senki se napravi efekat kao da je njegov lik na nebu. Dirljivo.
Na spomeniku stoji natpis „Svake nedelje“, jer se nedeljom u 19:30 pali sveća koja gori tačno 58 sekundi.
Šta reći na kraju? Još uvek sabiramo utiske jer je ovo putovanje bilo ostvarenje našeg sna. Dani koje smo proveli u ovoj lepoj zemlji su bili obojeni emocijama - od tuge i sete do radosti i uzbuđenja koje samo mi, pravi zaljubljenici u moto sport, možemo da razumemo i podelimo. Našim dragim forumašima toplo preporučujem da svakako posete Misano i još poneki gradić u blizini....
Svoju turneju smo, naravno, počeli od Tavulje. Do Rosijevog mesta se stiže lokalnim autobusom koji kreće iz Pezara. Vozač busa nas je žestoko istresao po krivinama kojima smo se peli u Tavulju i uz osmeh prokomentarisao: “Ovde svi voze kao Rosi”. Do centra Tavulje se stiže kroz drvored koji je ukrašen žutim trakama sa brojem 46. Mestom dominira zid stare tvrđave na kojem se nalazi veliki plakat sa slikom proslave Rosijeve pobede u Asenu ove godine.
Tu su smešteni njegova picerija i fan klub, koji su skroz ukrašeni Rosijevim slikama, kopijama motora, kacigama. Upisali smo se u knjigu utisaka i seli da popijemo kapućino. Pogledajte kako ga ukrašavaju:
Inače, cene u Rosijevom restoranu su više nego pristojne-espreso je 1 evro, a kapućino 1.20.
Tavulja je lep i uređen gradić, sav u znaku čuvenog Doktora.
Kako se bližio vikend, počeli su da se okupljaju motoristi sa svih strana. Plakati koji su najavljivali trku su se razlikovali po tome što, ako ste u San Marinu na plakatu je De Anđelis, a u Italiji, naravno, Rosi.
U Misano smo došli vozom koji od Riminija stiže za 15 minuta. Od železničke stanice je organizovan besplatni prevoz autobusom do staze. Međutim, za razliku od Brna, ovde taj autobus nema prednost u saobraćaju i ubrzo smo se zaglavili u gužvi, iako je bilo tek 9:30.
Prilaz stazi nije tako lepo uređen kao u Češkoj, ali je atmosfera fenomenalna. Na sve strane su Rosijevi fanovi, svuda preovlađuje žuta boja, i svi su bili veoma dobro raspoloženi. Posebno moram da naglasim da, ukoliko ima fanova drugih vozača (neki su nosili Lorencove zastave), apsolutno ih niko nije izazivao, niti pravio problem oko toga.
Publika je u Misanu bliža stazi nego u Brnu i buka koju prave motori zvuči nestvarno jako, neverovatno! Jeza sve vreme struji niz kičmu, naročito kada pored vas prozuje momci iz najjače klase.
Pošto pretpostavljam da ste odgledali trke, opisaću samo ono što se nije videlo na TV-u. Rosijevi fanovi su se nadali podijumu i kada se to nije ostvarilo, neki su razočarano pošli kući ne sačekvši proglašenje pobednika. Oni uporniji, poput nas, su uspeli da izađu na stazu jer su sa nekih tribina otvorene kapije. Otrčali smo do startno-ciljog pravca i videli završetak ceremonije, a zatim smo ostali da bismo, kao i drugi, skupili delove guma sa staze i slikali bokseve. Najverniji Rosijevi fanovi su ispod podijuma dozivali Doktora uzvicima “Vale, Vale”. U jednom momentu su fotografi izašli na binu i spremili se da slikaju Rosija, ali nas je zvanični spiker razočarao rekavši da mu Jamaha ne dozvoljava da izađe. Pomalo tužni, polako smo se zajedno sa rekom obožavalaca, pešice spustili do grada, pošto je prevoz bio u totalnom kolapsu.
Jedna od kuća u Misanu:
Naše putovanje se završilo posetom Korianu, mestu Marka Simončelija. To je jedan ljupki gradić koji se nalazi na brdu iznad Rićionea i do kog se dolazi lokalnim autobusom br.58! U centru mesta pored crkve je spomenik Marku pored kog i danas njegovi fanovi ostavljaju cveće i poruke.
Pred drugim spomenikom, koji je podigao Dainese, smo potpuno zanemeli. Napravljen je od pleksiglasa u kome je urezan Markov lik. Pravi efekat se vidi tek kada se čučne ili klekne ispred spomenika. Dakle, kada se poklonite Marku, igrom svetla i senki se napravi efekat kao da je njegov lik na nebu. Dirljivo.
Na spomeniku stoji natpis „Svake nedelje“, jer se nedeljom u 19:30 pali sveća koja gori tačno 58 sekundi.
Šta reći na kraju? Još uvek sabiramo utiske jer je ovo putovanje bilo ostvarenje našeg sna. Dani koje smo proveli u ovoj lepoj zemlji su bili obojeni emocijama - od tuge i sete do radosti i uzbuđenja koje samo mi, pravi zaljubljenici u moto sport, možemo da razumemo i podelimo. Našim dragim forumašima toplo preporučujem da svakako posete Misano i još poneki gradić u blizini....
Comment